Srbija jeste u stanju Njemačke 30-ih godina prošlog vijeka. Ona denacifikaciju nije prošla. Fašizam je mainstream, Srbija je voljna, mada još nespremna za rat, njene horde samo čekaju uputu Vođe gdje da krene, kako bi se okomili. Ili na Kosovo ili na Bosnu i Hercegovinu. Ili oboje.
Autokratski režimi, knjige kažu, mogu opstajati godinama.
A onda se uruše samo od sebe.
Na nekom "beznačajnom" incidentu eruptira dugogodišnje nezadovoljstvo i frustracija, mase se pokrenu, poredak iplodira i otvori se novo poglavlje.
Ne treba vjerovati da je Srbija Aleksandra Vučića u toj fazi sada. No, da k tamo ide, to je očito.
Višednevni gerilski rat oko jednog murala u centru Beograda eskalira.
Na meti su i drugi murali na kojima se veličaju presuđeni ratni zločinci, ali se odgovara i cvijetom Srebrenice po zidovima beogradskih zgrada.
Ne treba sumnjati da će ovi potonji ekspresno biti prefarbani.
U sistemu kakav sada vlada u Srbiji, neki od cvjetova Srebrenice s porukom "Pamtimo", provući će se i prkosno stajati na beogradskim zgradama, neki će ponovo biti nacrtani.
Sve izgleda kao holandski pokret otpora.
Male grupe ljudi bore se protiv zla, iako većina u njihovom okruženju zlo neće ni da vidi ili aktivno učestvuje u njemu, prethodno racionalizirajući svaki svoj korak.
Srbija jeste u stanju Njemačke 30-ih godina prošlog vijeka.
Ona denacifikaciju nije prošla. Fašizam je mainstream, Srbija je voljna, mada još nespremna za rat, njene horde samo čekaju uputu Vođe gdje da krene, kako bi se okomili. Ili na Kosovo ili na Bosnu i Hercegovinu. Ili oboje.
Srbijansko je društvo godinama izloženo strahobalnoj indoktrinaciji.
S naslovnica tabloida vrište naslovi zla i mržnje. S ekrana TV stanica osuđeni ratni zločinci stalno propagiraju "svoju istinu". Državni aparat podređen je jednom čovjeku i njegovim bolestima. Dehumanizacija Albanaca i Bošnjaka provodi se sistematski, svakodnevno, sve agresivnije.
Ko je makar jednom pogledao Dnevnik Pink TV ili Ćirilicu Happy TV, sve će mu biti jasno.
Ne morate slušati. Čak bi bilo poželjno, zarad vlastitog mentalnog zdravlja, ugasiti zvuk i gledati slike. I sve će vam se samo kazati.
U toj i takvoj Srbiji, do temelja nagriženoj korupcijom jednog čovjeka i njemu odanih saradnika, bez morala i zdravog razuma, postoji grupica onih koji se ne predaju. Postoje i neke "institucije sistema", ljudi koji po zakonu rade. Ali sve pada u vodu pred Vođom i njegovom ideologijom. I odredima sile koji su vrhovni zakon Srbije. Takvo društvo može, dakle, postojati. Godinama i godinama. Ali će morati nestati. Što duže traje, veći su rizici za odlazak u krvi.
Živimo u dobu tehnološke industrijske - internet revolucije. Svijet nikada više, kao danas, nije globalno selo, mahala u kojoj za kratko vrijeme o bilo čemu možete saznati svašta. I što jeste i što nije.
Murali Mladiću i svjetovi Srebrenice, kao odgovor, vijesti su na dlanu svakog čovjeka na svijetu u svakom momentu. Dovoljno je samo da pokrenete "search" ili skrolate po svom telefonu.
I tako mi svjedočimo jednoj "drugačijoj" Srbiji.
Ona jeste 80-postotno za rat i ratne zločince.
Ali je i do sada šutljiva manjina progovorila.
Prosto, nemaju šta izgubiti i bore se sačuvati makar mrvice vlastitog zdravog razuma.
Đorđo Žujović, čovjek koji je polio krečom Mladićev mural u samom centru Beograda i hrabro stajao okružen fašistima s Vučićevog platnog spiska spreman da se tuče, za većinu javnosti u Srbiji danas, "poremećen" je lik.
U budućnosti će se i u Srbiji slaviti.
Vjerovatno u dalekoj budućnosti.
