Ubice su slični jedni drugima, po istoj matrici ubijaju, siluju, hapse, zatvaraju, ne gledajući da li su u pitanju bebe, djeca sa tek oslobođenim korakom, školarci, žene, starci, starice.
Piše: Almasa Hadžić
Na ekranu se smjenjuju slike djece ubijene u Gazi dok ih majke, očevi privijaju uz svoje grudi kao da su živa.
Ljube ih kao da ih uspavljuju, miluju ih, nevine im glavice naslanjaju na svoja ramena, nadajući se,valjda da će progledati, nasmijati se, zovu ih, pridržavaju im ručice, nesvjesni da su im njihovi sinovi i kćeri već mrtvi i da je to trenutak kad postaju još jedan broj u zbiru zločina koji se na pragu 21. stoljeća mjeri hiljadama ubijene djece u ovom dijelu svijeta.
Gledam danas čovjeka kako pokušava otvoriti oči svog sina, ne starijeg od nekih tri, četiri godine, pridržaje mu ručice koje padaju, svojim licem pritišće njegovo lice, uporno ga zove imenom misleći da što glasnije vikne da će mu se sin odazvati...
Uzalud.
Ova slika me vratila na august 2007. godine i ekshumaciju grobnice u selu Hrnčići kod Bratunca iz koje su izvađena tijela pet osoba, među kojima i troje djece ubijene u martu 1993. godine, među kojima i tijelo trogodišnjeg Ardinela Kunića.
To je onaj dječak kome su geleri četničke granate, u naramku majke Safije odsjekli glavu, a ona jednako, ne znajući da joj je sin bez glave, u koloni od nekoliko hiljada ljudi žurila prema Srebrenici, u nadi da će spasiti i sina i sebe.
"Granate su nas gađale sa svih strana. Kolonu su, bajagi, obezbjeđivali vojnici UNPROFOR-a, neki ljudi su padali mrtvi, neki su bili ranjeni, krvarili, ali su se nekako kretali.
Privila sam mog Ardinela u naručje, držim ga i idem, ne znam koliko sam ga tako nosila, kad mi je prišao strani vojnik i kaže mi da je moj sin mrtav. Pogledam, u mog Ardinela nema glave...Samo donja vilica. Kada su ga geleri pogodili - ne znam, znam samo da sam sva bila krvava, ali i u onom strahu ništa nisam osjećala", ispričala je autoru ovog teksta majka Safija u maju 2011. godine prilikom ukopa svog jedinca u bratunačkom mezarju Veljaci.
Koliko je civila, u martu 1993. godine, među njima, posebno, djece, ubijeno u koloni koja je brojala nekoliko hiljada osoba, dok se iz Konjević Polja kretala prema Srebrenici i to pod pratnjom UNPROFOR-a, nikad niko nije saznao.
Lobanja desetogodišnje Selmire Selimović, čije tijelo je ekshumirano skupa sa tijelom Ardinela Kunića, bila je izrešetana gelerima granata, kao i tijelo četvorogodišnjeg dječaka koje se nalazilo u istoj grobnici.
Slika majke Safije Kunić, kako u naramku nosi svog mrtvog sina bez glave, slika je hiljada majki čiju su djecu devedesetih godina ubijali, klali, mučili, zarobljavali.
"Stigli smo u Fabriku akumulatora (juli 1995. g. op.a.). Udarila vrućina, hiljade je nas, gladnih, žednih, čekamo sudbinu. Jedna mladica pored mene dobila je porođajne bolove. Muči se, glava dijeteta već izlazi, velim joj, da se jednom rukom nasloni na mene, drugom na svekrvu i... porodi se. Svežem djetetu pupak.
Leži žena iscrpljena, ali glasa ne pušta... Dijete plače. Naiđe srpski vojnik, gleda ono djete i samo ga pritisnu onom vojničkom čizmom... Djetetu ispade crijevo, umrije...", nerijetko bi se ovog zločina prisjetila rahmetli Džemila Delalić, majka kojoj su u genocidu ubijena tri sina, tri brata, tri zeta, ukupno 32 člana porodice.
Kada se tih julskih dana, u Potočarima porodila još jedna majka, Hava Muhić, rekli su joj da joj je dijete mrtvo. Nakon 17 godina, tijelo njene bebe, koja je kasnije dobila ime Fatima ekshumirano je u krugu Fabrike akumulatora i ukopano u mezarju u Potočarima.
Kako je preživjala majka Ramiza Ajšić iz Kutuzera, koja je u Potočarima naišla na odsječenu glavu svog sina Muje, dječačića kojega su četnici zaklali dok je on pokušao majci donijeti vode iz obližnjeg potoka, teško je razumjeti.
Kad je ugledala Mujinu odsječenu glavu na njoj su, pričala je jedne prilike "damari još igrali", pokušala je da je uzme u ruke, ali se zlikovac na nju razderao riječima "pušćaj tu glavu"...
I tako na stotine, na hiljade slučajeva.
Sve što danas gledamo u Gazi, repriza je zločina koji smo gledali u Srebrenici, Foči, Prijedoru, Zvorniku, Bijeljini, Višegradu, Kotor Varoši, Sarajevu... samo u još tragičnijem obliku.
Ubice su slični jedni drugima, po istoj matrici ubijaju, siluju, hapse, zatvaraju, ne gledajući da li su u pitanju bebe, djeca sa tek oslobođenim korakom, školarci, žene, starci, starice.
Između zločinaca, jednostavno, nema razlike, posebno među onim koji su činili i čine zločin nad djecom, niti ima razlike u njihovom nagonu za ubijanjem. Njihov nagon je mržnja bilo da su ubijali u Bosni, Gazi, Izraelu ili Mijanmaru.
P.S.
Kako završiti tekst, a pred očima mi još uvijek današnja slika oca iz Gaze koji uporno pokušava probuditi svog ubijenog sinčića, pridržavajući njegovu klonulu glavu i klonule ruke, sve mu pominjući ime misleći valjda da je živ, da ga je samo san na kratko ophrvao.
Kako, kad mi pred oči još uvijek izlazi slika Safije Kunić, koja, bježeči pred četničkim granatama, uz grudi stišće svog trogodišnjeg jedinca, ne znajući da mu je, dok se nalazila u koloni koju su zasule četničke granate, odsječena glava.
Kako?
