Skandal na Zlatiboru u režiji „muzikalne“ supruge državnog ministra

Na pozicijama u institucijama Bosne i Hercegovine, posebno u ministarstvima, u njenom postgenocidnom periodu, smjenjivalo se svakakvih likova.

Piše: Almasa Hadžić

„Zbog pjesme izbila tuča u hotelu na Zlatiboru“, „Tuču izazvali supruga ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH i ministrov pratilac“, „Gospođa ministarka, pijana ko letva, u nedjelju ispred zore, tražila da joj se otpjeva određena pjesma“, „Supruga vlasnika hotela u kome je ministar slavio pozvala svoje obezbjeđenje koje je demoliralo pratioca ministra“, „Pratilac ministra, uposlenik Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH, popio maru“ , „Ministrov pratilac alkotestiran, imao 1,46 promila alkohola u krvi“...

Sve su ovo „obavjesti“ koje su danas zasule društvene mreže, kako u Srbiji, tako i u Bosni i Hercegovini, a kojim, njihovi, kako dobronamjerni, tako i zlonamjerni autori, ismijavaju državnog ministra Bosne i Hercegovine, a samim tim i državu čiji je ministar.

Riječ je o ministru za ljudska prava i izbjeglice Milošu Lučiću, čija je biografija, u vrijeme njegove kandidature na poziciju na kojoj se danas nalazi, svojevremeno izazivala podsmjehe javnosti zbog činjenice da je neko ko dolazi na mjesto državnog ministra, ni manje ni više, nego ponavljao razred u srednjoj školi, a fakultetsko obrazovanje „utvrđivao“ punih 12 godina.

Da nije raznih skandala, uglavnom, najprimitivnije prirode, pa i ovog muzikalne mu „gospođe ministarke“ javnost bi, u godini koja je pred nama, ponovo ostala uskraćena za informacije o političkoj, ali i intelektualnoj nedoraslosti funkciji koju Lučić obnaša.

Kakav čo'jek, takva mu i žena, kaže narod.

Opet, kakav ministar takav mu i pratilac!

Gore i od jednog i od drugog je prigovor koji sugerira da država u kojoj je Lučić ministar, „boljeg nije ni zaslužila“.

Može ministar na teritoriji svoje države, bilo službeno ili privatno, uživati u pratnji na koju po zakonu ima pravo, i tako se, svojstvenim primitivizmom i nekulturom, pred svojim podanicima, bahatiti i uznositi.

Može.

Ali da ministar jedne države, privatno, bez obzira na količinu primitivizma koji u sebi nosi, dođe u drugu državu, kako bi u toj, drugoj državi, proslavljao odlazak stare i dolazak Nove godine, i tamo, njegova, očigledno, alkoholom nadojena žena, i još nadojeniji mu pratilac po službenoj dužnosti, naprave skandal, izazovu tuču u kojoj, naravno ministrov pratilac izvuče deblji kraj, e to se ni u jednoj, koliko, toliko pravnoj državi ne može tolerirati.

Posebno, što se „pratilac“, u događaju na Zlatiboru, legitimirao kao službenik Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH.

Odnosno, zvanični službenik druge države.

Na pozicijama u institucijama Bosne i Hercegovine, posebno u ministarstvima, u njenom postgenocidnom periodu, smjenjivalo se svakakvih likova.

Bez obzira kojoj političkoj partiji, ili narodu da su pripadali, znatan broj njih odavao je porodični odgoj, učtivost, kulturu, obrazovanje. Imali smo i one sa čijeg se lica čitala nekultura, bahatost, neznanje, primitivizam, ali nismo imali slučaj, da je zbog pijane „gospođe ministarke“ zaplatio zvanični službenik države iz koje ministar dolazi.

E i to sada imamo!