Sedam godina ničega: Protesti za Širanoviće, Svrdline, Bačanoviće, Begiće, Mešaliće...

I prije i poslije jedinog poslijeratnog bunta građana, odnosno, februarskih protesta, problemi isti

Sedam godina ničega! Tako bi se mogli okarakterizirati februarski dani, tačnije 5., 6. i 7. februar, kada je 2014. godine zapaljena zgrada Vlade TK, nakon čega je uslijedilo paljenje sličnih državnih institucija u dijelu Federacije BiH sa bošnjačkom većinom.

Gorilo je redom u Tuzli, Sarajevu, Zenici, na početku „revolucije“, koja je to, ustvari, trebala biti. A nije!? Nezadovoljni radnici prije sedam godina su započeli protest tražeći smjenu tadašnje Vlade TK. Pridružli su im se građani i različite interesne grupe, a trodnevni masovni protesti rezultirali su ostavkama tadašnje vlasti, ali i devastacijom državne imovine. I danas, sedam godina kasnije, radnici ukazuju na isto. Kriminalnu privatizaciju, stečajne postupke, neuvezani radni staž...

Za sedam godina, više puta sjahao je Kurta, da bi uzjahao isti, Murta!

Sve je počelo sa Aldinom Širanovićem iz Tuzle, koji je u februaru 2014. poveo proteste sa antidemokratskim ciljem, osam mjeseci pred izbore legalno izabranu vlast zamijeniti novom, sa ljudima koje bi predložili nekakvi fantomski plenumi. Da su se radnički protesti pretvorili u organizirani napad, potvrđuju i već pripremljeni molotovljevi kokteli, te već organizirani plenumi građana. Nakon propadanja plana, Širanović bježi iz Tuzle, u Austriju. Kasnije je pokrenuo nekoliko primitivnih medijskih projekata u kojima podstiče nastavak nereda, protežira političare koji su trebali zasjesti u Predsjedništvo BiH nakon njegovog pada koji se, ipak, nije desio i sa distance govori sve najcrnje o BiH.

Azilant Širanović, dio je iste ekipe, koju su činili Bojan Nikola Svrdlin i Vuk Bačanović.

Bojan Nikola Svrdlin bio je jedan od kolovođa iste stvari u Sarajevu, gdje je po istoj matrici kao u Tuzli, sve već bilo sve spremno.

Glavninu protestanata, onih najagresivnijih tokom paljevina činili su registrirani narkomani, a cilj njihovih paljevina i tragikomičnih plenuma nije bio poboljšanje stanja pa je sva ujdurma propala.

Kao i Širanović, Svrdlin bježi, u Austriju.

I Svrdlin slično djeluje iz egzila kao Širanović. Čak se i tamo ovaj vatreni dvojac druži.

Vuk Bačanović u magazinu Dani svašta je pisao, ali od ljeta 2015. pojačava sa mržnjom i provokacijama. Usred Sarajeva piše za Nasera Orića da je koljač, za majke Srebrenice da prodaju kosti svoje djece, ismijava brigu članova šehidskih porodica o mjestima gdje oni počivaju, najgnusnije vrijeđa Aliju Izetbegovića i Armiju RBiH, ističe „multietničnost“ RS-a, omalovažava Sarajevo i Bošnjake, pjeva himnu genocidne RS.

Ubrzo i Bačanović bježi, u Beograd.

Odatle sve najgore Vuk govori o Sarajevu, o Bošnjacima, veliča Fikreta Abdića. Intenzitetom i mržnjom pretiče Neleta Karajlića, Emira Kusturicu i Radovana Karadžića.

Vrijedi spomenuti i to, da je kolovođa Aldin Širanović, valjda jedini čovjek u historiji posljeratne BiH, koji je zbog nerada i težih disciplinskih povreda, uspio dobiti otkaz u „BH Telecomu“, zlatnoj koki i snu svakog nezaposlenog Bosanca i Hercegovca.

„Sudbine“ pomenutih imaju mnogo sličnosti. Provociranje i omalovažavanje Sarajeva kao glavnog grada BiH i sredina gdje Bošnjaci žive. Sve su iskoristili za azil, pod krinkom „spašavanjažive glave“. Svi su poslije bijega putem medija (Aldin Širanović iz Austrije upravlja sa više od 30 opskurnih portala op. a.), sinhronizirano pljuvali po svemu, uglavnom bošnjačkom. Treba spomenuti da je „trio fantastiko“ ekspresno zbrinut, dobija smještaj, novac za život, kanale za medijsko sataniziranje BiH i Bošnjaka. Previše sličnosti i istog djelovanja da bi se moglo povjerovati u slučajnost. Zar ne?!

Druga medalja februarskih protesta su famozni plenumi, koji su se raspali i prije samog okupljanja. Sa ove distance gledišta, reklo bi se srećom po sve ljude u BiH!

Ipak, neki od najagilnihih plenumaša, kasnije će se ispostaviti, višestruko su naplatili svoj aktivitet.

Jedan od njih je Zlatan Begić, univerzitetski profesor iz Tuzle, ali i politički uhljeb sa više od 5.000 maraka mjesečnih primanja sa grbače naroda, a od svog nerada!

Begić je, kao bivši sindikalac tada pobrao simpatije ojađenih radnika i običnih građana, pričom da će se plenumi izboriti za ukidanja “bijelog hljeba“, hapšenja korumpiranih i onih koji su radnike doveli do prosijačkog štapa, a brojne prijeratne firme u stečaj.

I opet ne slučajno!

Nakon brojnih simpatija „borca za narod“, kreće njegov politički aktivizam.

Begić je sa nekolicinom plenumaša prvo oformio „Komunističku partiju“, da bi nakon fijaska sa istom na izborima 2014. godine, svoj politički aktivizam kratko nastavio koketirajući, prvo sa SDP-om, a zatim se obreo u DF-u, gdje je na posljednjim državnim izborima, a na osnovu populističke priče, glasovima ojađenih radnika zasjeo u federalni Parlament.

Prema podacima Sektora za finansije Parlamentarne skupštine BiH, Zlatan Begić (Demokratska fronta) za prijevoz je u prvih devet mjeseci 2020. godine naplatio 1.182 KM, a za odvojeni život 2.404 KM. Kada se tome doda i paušal, njegova primanja iznose više od 5.000 KM sa grbače naroda! Populističku priču je fantastično naplatio, a njegove najave ukidanja „bijelog hljeba“ isparile su!

Slično „razmišlja“ i djeluje i partijski mu kolega Mahir Mešalić iz Tuzle.

Jak na jeziku, populizam je „doktorirao“, ali i dobro naplatio!

Jedan federalni i jedan kantonalni skupštinski mandat zastupnika Mešalića, uslijedili su kao nagrada nakon februarskih protesta 2014. godine. Zanimljivo je da se Mešalić, koji do 2014. godine nije imao dana radnog staža, kobnog februara 2014. motao među demonstrantima, a svoj rad nastavio je i u plenumima.

Ovaj dvojac, među Tuzlacima poznat po populizmu i praznim pričama i dandanas pokazuje svoju nedosljednost, rugajući se u lice obespravljenim radnicima, koje konstantno obmanjuju. Kao primjer ćemo navesti ljubav sa HDZ-om, koji koriste po potrebi.

I dok na federalnom nivou podržavaju koaliciju, koju, između ostalih čine DF i HDZ, ista im smeta na kantonalnom nivou. Prvu pravdaju „borbom za državu“, dok je kantonalna, u kojoj trenutno nema DF-a, smatraju izdajom! Dosljedno, nema šta?!

Begića i Mešalića, vjerovano ima i u Sarajevu, Zenici i Mostaru gdje su Bošnjaci većina.

Oni su februarske proteste masno naplatili.

Više ih nema ni na godišnjici protesta, koji su prvih godina nakon paljenja Vlade TK bili znatno masovniji, a Begići i Mešalići su ih obilježavali.

I prije i poslije jedinog poslijeratnog bunta građana, odnosno, februarskih protesta, problemi isti. Zgrada Soda So gdje je nekada bilo sjedište Vlade TK ostala je kao svojevrstan spomenik na dešavanja koja su se ovdje zbila 2014. godine. I dalje je devastirana. I možda najbolje ilustrira položaj radnika u današnjem društvu. Ako se nekada i renovira, biće to o državnom, čitaj narodnom trošku, dok će Begići i Mešalići uredno i masno naplaćivati svoj nerad, a Širanovići, Svrdlini i Bačinovići svoj bonluk iz azila!