Piše: Sead Numanović
"Povlačenje nametnutog zakona (Valentina Inzka o kažnjivosti negiranja genocida i nagrađivanja ratnih zločinaca op.a.) i odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH za naš je minimum za povratak.
Ako se to ne desi nećemo se vratiti u institucije.
I došli smo samo da to kažemo", saopćila je delegat iz reda srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić (SNSD).
Kratko. Jasno. Ucjenjivački!
Po njoj, to je suština cijele pobune koju predvodi njen šef - Milorad Dodik.
Hoće li stranci prihvatiti ovu igru?
Hoće!
I do sada su.
Zašto bi mijenjali modus operandi.
Nije tajna da je odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da izmijeni krivični zakon Bosne i Hercegovine i u njega ugradi Okvirnu odluku Vijeća Evropske unije o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, objavljena prije tačno 13 godina, u diplomatskoj zajednici u BiH dočekana s gunđanjem.
To se čak vidjelo i iz suzdržanih saopćenja iz diplomatskih predstavništava u Sarajevu.
A vidjelo se i po razgovorima koje su neki od "naših" stranaca na službi u Bosni i Hercegovini imali u danima prije, ali i nakon što je Inzko odbio lobističke udare i samo copy paste evropsku uredbu.
Došli smo tada u apsurdnu situaciju da oni što su im usta puna evropskog i evroatlantskog puta BiH traže moduse da se ta odrednica izbriše.
Dodik je jedva dočekao priliku.
Iz njega je izbilo sve što je želio reći.
I da neće državu u kojoj su "muslimani većina" i da je visoki predstavnik lažov i da su Amerikanci ubice (srpske) djece...
Iza scene, tražio je i nalazio sagovornike i na Zapadu i na Istoku, kojima je pričao priče o "islamskoj opasnosti", teroristima koji su to samo zato što su muslimani, a od nekih je opet tražio i oružje.
Vješto je prelazio "crvene linije" koje je sam postavljao, pa se onda "povlačio" kako bi neki od zapadnih birokrata poslatih da "srede" stanje u BiH dobili privid da su ga "urazumili" i "curiknuli".
Sada se vrlo ozbiljno razmatra opcija kako poništiti Inzkovu odluku.
Postoje dva načina:
Sam OHR, odnosno aktuelni visoki predstavnik poništava tu odluku. To mu je u mandatu i već su brojni visoki predstavnici to radili. A radili su jer je većini njih istekao rok trajanja. Neke su nametnute odluke Bonskim ovlastima pretočene u zakone i propise, druge su ispunile svoju svrhu pa su kažnjeni pojedinic uljuđeni...
Ako stranci hoće da ponište zadnju odluku bivšeg visokog predstavnika, onda neka to i urade.
Problem je, međutim, odgovornosti.
Ukidanje Inzkove odluke samo je povod za najnoviju erupciju Dodikovog separatizma.
Sa ili bez Inzkove odluke, on će nastaviti sa svojim projektom, uz snažnu podršku Rusije, Srbije, ali i nekih evropskih država i određenih američkih lobističko-političkih krugova.
Nažalost ili nasreću, stranci u BiH nisu spremni prihvatiti i odgovornost.
Poništavanje Inzkove odluke bio bi neobjašnjiv i neodbranjiv potez.
On bi pokazao i da evropske vrijednosti, koje su zakletva i za strance i dio domaćih političkih aktera, ne važe za Bosnu i Hercegovinu.
Bio bi i poruka najbrojnijem narodu u BiH, građanima Bosne i Hercegovine da ti isti evropski principi za njih ne važe.
Orban bi to sigurno podržao. No, kako bi svojoj javnosti u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj..., tamošnji političari to objasnili?
Čak bih bio spreman vjerovati da se Zoranu Milanoviću takav potez ne bi svidio.
