Samo nas ti Mile ne brani!

To što Dodik pokušava spašavati genocidni obraz vojne, policijske i političke vlasti pod čijom komandom je počinjen genocid u Srebrenici, govori o političkoj agendi na kojoj je godinama gradio imdidž neustrašivog Srbina, a što ga je, po njegovoj zamisli, u konačnici trebalo „zakucati“ na čelo zamišljene jedinstvene srpske države.

 Piše: Almasa Hadžić


Sudeći po borbenim pokličima, prijetnjama,  količini otrovne pjene  koja mu iz usta sipa po svakom ko mu  genocid pomene, Milorad Dodik, u utrci za prvog Srbina na prostoru zamišljenog „srpskog sveta“ ovih dan startao je u punom kapacitetu svog dugogodišnjeg političkog diskursa, naoružan svekolikim obmanama, lažima, peticijama, razgraničenjima, odvajanjima, razdvajanjima...

Opet, uzmu li se u obzir sinošnje, iznenadne izjave, još uvijek, prvog Srbina  „srpskog sveta“  Aleksandra Vučića  o „prijateljskim i bratskim odnosima“ koje Srbija, pod njegovim vođstvom navodno želi izgraditi sa Bošnjacima, sumnje da bi se Dodik, u finišu i ove utrke mogao (a nije mu prvi put)  okliznuti i ostati zaglavljen u svojim nerealnim ambicijama, apsolutno su  opravdane. 

Jer mentalitet vašarskog kabadahije s kojim je od noći kada su ga Bošnjaci i Amerikanci instalirali u politički život BiH, iz godine u godinu je otkrivao njegove ambicije da postane prvi u Srba, ali i dokazivao da je sve važne utrke,  pod uslovom da nisu vođene u ataru omeđenom njegovim moralnim, političkim i intelektualnim dometima, Milorad Dodik redovno gubio.

Histerične poruke da neće priznati klauzule Krivičnog zakona BiH, koje je Valentin Inzko nametnuo prije tri dana, i u to ime organiziranje svenarodnog potpisivanja peticije  protiv ovog Zakona, ponovo su otkrile Dodikovu bahatost, ali i kukavički mentalitet  po kome strah od širih sankcija zbog nepoštovanja zakona države u kojoj živi, nastoji sakriti iza potpisa naroda koga, navodno „štiti i brani“. 

Od koga to i od čega, naprimjer, Milorad Dodik ovih dana brani Srbe u BiH? 

Ko ih je to napao?

Od koga su to ugroženi pa ih on, u svojoj  pohlepi za vlašću treba mobilizirati i spašavati peticijama,  otcjepljenjima, razgraničenjima...?

Objektivno, ako ih i od koga bude trebalo braniti, onda je to od njega samog i onih sličnih njemu koji su, umjesto izgradnje zdrave budućnosti generacija djece u entitetu kojim upravljaju i državi u kojoj žive, po ko zna koji put krenuli u unaprijed izgubljene bitke sa historijskom istinom koju je svjedočio cijeli svijet, a tiče se genocida počinjenog u Srebrenici.

A onda i od svih drugih obmana, laži, otimačina..., a  kojima  i sami svjedočimo godinama.

To što Dodik pokušava spašavati genocidni obraz vojne, policijske i političke vlasti pod čijom komandom  je počinjen genocid u Srebrenici, govori o političkoj agendi na kojoj je godinama gradio imdidž neustrašivog Srbina, a što ga je, po njegovoj zamisli, u konačnici trebalo „zakucati“ na čelo zamišljene jedinstvene srpske države.

Iznad svih Vučića, Miloševića, Ćosića,  Obrenovića i dalje u ep u kojem bi se uz gusle trebao pominjati.   

No zaboravio je Dodik  da ovog puta neće imati bošnjačku i američku logistiku kako je to bilo prije dvadeset i kusur godina, već da takva njegova pozicija zavisi isključivo od Beograda, ustvari onih koji poziciju „prvog u Srba“ čvrsto čuvaju od mentaliteta  provincijskih laufera, i kabadahija.

Jer koliko god da znamo da i Dodik i Vučić, svakodnevnom,  patološkom proizvodnjom neprijatelja srpskog naroda kod istog žele probuditi propale ambicije stvaranja velike Srbije, kao amaneta Slobodana Miloševića, i jedan i drugi, isto tako znamo, sve to i mnogo više rade iz interesa vlastitog održanja na vlasti..

Za Dodika, ovog puta, kažnjivost negiranja genocida jedini je argument kojim vlastiti narod pokušava ubjediti da im, osim njega, niko drugi ne može, niti treba biti vođa.

Pitanje je dokle.

Jer historija je neumoljivi svjedok  sudbine totalitarnih vladavina i vladara koji su tradicionalno neslavno završavali. Neki u zatvoru.

A neki u...   

  

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.