Svojom agresivnošću, uvredama, prijetnjama da će baš on državu Bosnu i Hercegovinu učiniti nepostojećom, Milorad Dodik, nastoji, prije svega, maskirati svoje neznanje, primitivizam, nedoraslost funkciji koju obnaša, ali i duboke strahove za svoju političku budućnost.
Piše: Almasa Hadžić
„Već dugo vremena mislim da stvari
moraju ići tako što ćemo otići na Narodnu skupštinu i poništiti sve odluke i
povući naše saglasnoti koje smo dali u prošlom vremenu kao što je saglasnost za
vojsku i povući se iz te strukture.
Povući se iz sporazuma o
indirektnim porezima i povući se iz sporazuma o Visokom sudskom i tužilačkom
savjetu...
Poništiti svako postojanje SIPA-e
na prostoru Republike Srpske.
Da Narodna skupština Vladi da, da u
roku od tri mjeseca pripremi novo zakonodavstvo, da uspostavi službu
indirektnih poreza RS, da uspostavi vojsku Republike Srpske i da uspostavi Visoki
sudski i tužilački savjet.
Da odbacimo nadležnosti Ustavnog
suda izvan onoga odlučivanja o ustavnim stvarima... i poništiti sve zakone koje
je visoki predstavnik ikada donio i proglasiti njihovo nevaženje na prostoru
Republike Srpske.
Ukinuti primjenu Zakona o Savjetu
ministara na prostoru RS-a i u nekom kondicionalu od par mjeseci izraditi novo
zakonodavstvo RS-a.
I u drugoj stvari, ukoliko to ne
bude, ući u proglašenje nezavisnosti Republike Srpske...“
Tako je prije dvije večeri zborio
Milorad Dodik.
Sve je rekao, samo nije rekao kojim
putem će izvesti sve te svoje državničke vratolomije i nije označio datum početka njihovog izvođenja.
Bio je to jedan od redovnih
sedmičnih „istorijskih“ intervjua Milorada Dodik u kome je, u samoubilačkoj
najavi razaranja države na čijem je čelu, redao prijetnje i uvrede, ali po prvi
put otvoreno pokazao s kakvom patologijom, prije svih, njegov narod, ali i svi
mi imamo posla.
Pored zadivljene novinarke,
Dodikovim prijetećim porukama upućenim BiH mogli su se diviti i u njih povjerovati jedino
njegovi podanici izmigoljene ispod
njegovog političkog šinjela, ustvari oni koji znaju da, kad njega ne bude, neće
biti ni njih.
Jasno je da je Dodik, porukama i
retorikom koje je demonstrirao pred TV kamerama tu večer, definitivno ušao u
lik koji, u njegovoj percepciji politike, mjesta i vremena u kome živi, treba dobiti
epski značaj.
Svako drugi, ko imalo misli svojom
glavom, ko o politici išta zna, živio on u jednom ili drugom entitetu u BiH,
pripadao ovoj ili onoj političkoj partiji, u noći kada se Dodik razbacivao
pričom o raspadu države u čijem Predsjedništvu sjedi, morao se upitati koja je
mjera ludila koje je trenutno zahvatilo ovog čovjeka.
Jesu li njegove poruke o raspadu
BiH namjenjene za prepadanje onih pred kojim on sam već dugo drhti i u strahu
je od odgovora koji mu se kao političaru, ali i čovjeku , sprema ili, zaista, misli da će BiH sama kleknuti na
koljena pred njegovim bukanjem i prijetnjama.
Šta god mislio Milorad Dodik, dobro
je da smo ga još jednom čuli.
Očito osokoljen učešćem na
Orbanovom sjelu u Budimpešti i aplauzom lože koja ga je slušala, njegova agresivnost
je uspjela, napokon, provreti do sada vješto skrivanim fašizamom i
nacionalizmom, mržnjom spram drugih i drugačijih gdje svoje otrovne,
nipodaštavajuće strijele, već dugo „ispod žita“ usmjerava spram
„muslimana“ , a ovog puta i „šiptara“.
Onaj ko ga je pažljivo slušao
shvatio je da je Miloradu Dodiku trebao samo ambijent pa da pokaže kako je
„naleg'o“ na orbanovsku matricu percepcije muslimana, inspiriranu fašisoidno-šizofreničnim
idejama Hitlera i Musolinija.
Po toj matrici, u državi u kojoj živi
veliki broj Bošnjaka, to jest u Bosni i Hercegovini, nakon što ih njen srpski
član Predsjedništvu, to jest Milorad Dodik, svede na, po Orbanovoj logici za
Evropu „opasnu rasu“ ta država bi trebala prestati postojati.
Bošnjaci u njoj trebali bi biti zaokruženi
u geto i entitet sa srpskom većinom pridodat Srbiji, baš kako je to
svojevremeno zacrtao Dodikov ideološki guru, ratni zločinac Radovan Karadžić.
Da je u nekoj uređenoj državi, neko
ko obnaša visoku državnu funkciju, jednog
Albanca nazvao „šiptarom“, kao što je to prije dvije večeri na RTRS-u,
pominjući sudiju iz Albanije učinio Milorad Dodik, on bi već sutradan bio
predmet ne samo javne osude, već i sudskog progona.
Svojom agresivnošću, uvredama, prijetnjama
da će baš on državu Bosnu i Hercegovinu učiniti nepostojećom, Milorad Dodik,
nastoji, prije svega, maskirati svoje neznanje, primitivizam, nedoraslost
funkciji koju obnaša, ali i duboke strahove za svoju političku budućnost.
Svakako, političku šizofreniju
Milorada Dodika, kada su u pitanju njegove ideje raspada Bosne i Hercegovine, ne
treba potcjenjivati iz mnogo razloga, a prvenstveno iz potrebe da se vidi dokle
takvi na političkom tržištu opstaju.
Doduše, prijetnje koje smo prije
dvije večeri čuli slušali smo i prije trideset godina.
Razlika je samo u tome što je onda prijetio
Radovan, a danas prijeti Milorad, koji
još uvijek nije svjestan da oni prije „slušaoci“ i ovi danas apsolutno ne liče
jedni na druge.
Radovan nije uspio, a Milorad neka
proba.