Piše: Almasa Hadžić
Vijest da je film „Quo vadis, Aida ?“,
rediteljice Jasmile Žbanić ušao u najuži krug filmova nominiranih za
najprestižniju svjetsku filmsku nagradu - Oscar, izazvala je erupciju
pozitivnih emocija domaće javnosti.
Da li se radujemo više zbog toliko željene lijepe vijesti u vremenu
u kome živimo, ili zbog svjesnosti o
značaju teme na kojoj je film nastao i poruka koje sa sobom nosi, teško je
reći.
Da je živa rahmetli Džemila Delalić
iz Dobraka, majka koja je u genocidu u Srebrenici izgubila „tri sina, tri
brata, tri zeta, tri...tri..“ ukupno 32 člana svoje najuže porodice, vjerovatno
bi se, gledajući scene Jasmilinog filma, ponovo prisjetila trenutaka kada se
„baš onam' među on'likim svijetom “ mlada žena , porađajući se, oslanjala na njene
staračke ruke, a vojnik iz Mladićeve pratnje joj, samo što je proplakalo, čizmom ugušio tek rođeno dijete.
Kao neko ko je razgovarajući sa
preživjelim žrtvama genocida u Srebrenici isplakao sudbine na stotine majki, ko
je došao na svaku otkopanu grobnicu i gledao susrete majki sa iskasapljenim
tijelima njihovih ubijenih sinova, preživljavao majčinsku bol dok im saopćavaju da su "u toj i toj" grobnici pronađeni
ostaci ubijene im djece, kao neko ko je od 11. jula 1995. godine intezivno svjedočio razmjerama genocida, odluku Jasmile Žbanić da snimi film
o onome šta se u julu 1995. godine dogodilo u Srebrenici, smatrala sam izuzetno
hrabrom.
I sve do trenutka dok nisam
odgledala film, istinski sam strahovala hoće li Jasmila imati snage da izdrži težinu
teme kojom se, kroz sudbinu glavnog lika
– prevodioca u Bazi UN-a u Potočarima - film bavi, a u čijoj je sudbini,
pojedinačno, odslikana sudbina hiljada mrtvih i živih Srebreničana.
Pa i one majke koju je 12. jula u
Potočarima porodila starica Džemila Delalić, čijem je prvorođenčetu , netom što
je proplako, Mladićev vojnik čizmom skršio nejake koščice vrata i ugušio ga.
Punih 25 godina čekali smo da neko
skupi hrabrosti i snimi film o genocidu u Srebrenici.
U državi u kojoj svako i učen i
neučen, ko zna i ko ne zna kako i zbog čega nešto nastaje, uzima sebi za pravo da
tumači, analizira, kritizira, etiketira
i negira svakog čiji mu rad, a posebno
uspjeh, nije po volji, planetarno
stradanje jednog naroda u kome svaki stradalnik ima svoju istinu o stradanju, nije
bilo ni malo lako to stradanje pretočiti u filmsku priču.
