Putin od Baltičkog mora napravio NATO jezero, a nije htio!

Piše Hamza Višća

Odluka Finske i Švedske da se pridruže NATO-u ovjerava neuspjeh Putinove spoljne politike i “specijalne vojne operacije” u Ukrajini.

Poraz Rusije u Ukrajini je vrlo izgledan. Uzroke treba tražiti u činjenici da su ruska spoljno-politička ofanziva i agresija na Ukrajinu zasnovane na barem tri seta nedovoljno provjerenih informacija.

Prvi se odnosi na EU. Računalo se na enormu zavisnost Evrope o ruskom gasu i nafti, vidljivu slabost EU nastalu Brexitom i smušenost vodstva zapadne Evrope, zbog odlaska kancelarke Merkel sa političke scene. Doda li se tome, da unutar EU ima autokratskih režima, i to baš u zemljama koje bi mogle biti zainteresirane za rasparčavanje Ukrajine, poput Mađarske i Poljske, a inače su u briselskoj magarećoj klupi, bilo je gotovo opravdano zaključiti – EU je slaba da bi se umiješala u dešavanja u i oko Ukrajine. Naravno, podrazumijevao se stav da Americi odgovara slaba EU.

S druge strane uzdao se i u uzdrmanost NATO-a zbog poraza u Afganistanu i povlačenja navrat-nanos, znakovito malog izdvajanja članica za odbranu, s kojim ni Amerika nije bila zadovoljna. Rekuperacija kapaciteta trošenih u Afganistanu traži i vrijeme i novac. Putin je zanemario istinu da samoodbrana ima veće mobilizatorsko dejstvo od borbe za nekakve interese tamo daleko.

Treći set promašaja se odnosi na Kinu i njenu potrebu za energentima. Putin je očekivao da bi Kina mogla preuzeti sve količine gasa i nafte, do sada korištene u Evropi. A Kina ipak radi po svom, svjesna da je ne samo ekonomski jača od Rusije.

Naravno ovim promašajima treba dodati i pogrešnu procjenu stanja u Ukrajini i odlučnosti Ukrajinaca da brane svoje.

Sve je ispalo drugačije od Velikog plana. Vojna operacija, koja je trebala imati rutinski ishod, prerasla je u rat.

Sjevernoatlantski savez je oživio, dobio smisao i postao jedinstveniji, što svakako nije bi cilj Putinove avanture sa Ukrajinom. Moglo bi se reći da je NATO postao atraktivniji. Sve tradicionalno neutralne zemlje razmatraju nove aranžmane sa NATO, ne samo Finska i Švedska, nego i Švicarska.

Tako je početni ultimativni zahtjev Moskve da NATO smanji svoje aktivnosti u istočnoj Evropi polučio neželjene rezultate – NATO se dodatno širi.

Vrlo izgledno novo proširenje NATO-a, koje se percipira kao direktna prijetnja bezbjednosti Rusije, morat će dobiti adekvatan odgovor. Nije jednostavno gledati kako se Baltičko more pretvara u „NATO jezero“. Samo je Neron uživao u pogledu na Rim koji gori.

Svede li se reakcija Rusije samo na zaustavljanje izvoza električne energije u Finsku, biće to potvrda da je neuspjeh u Ukrajini golem. Nagovještavaju se “vojno-tehničke mjere”, čija suština je eventualno razmještanje nestrateških nuklearnih bojevih glava u Kaljingradu.

Pomorska brodogradnja je ozbiljno pogođena sankcijama Zapada, a Crnomorska flota je uzdrmana, njena vodeća krstarica Moskva potopljena, a nekoliko borbenih brodova je pogođeno.

Putin, nema sumnje, traga za asimetričnim odgovorom kako bi odvratio SAD i EU od isporuke teškog naoružanja Ukrajini.

Najlakši način da se postigne takav geopolitički udar mogao bi biti izvršenje plana za uključivanje dviju odmetnutih republika u sastav Ruske Federacije, kako je to učinio sa Krimom.

Tako bi se ukrajinski otpor protiv invazije na njenu teritoriju, mogao protumačiti kao napad na Rusiju i njene „historijske zemlje”. Sljedeći korak bi mogao da bude aneksija Hersonske oblasti, koja predstavlja kopneni koridor između Donbasa i Krima.

Generalnu probu za otimanje zemlje u istočnoj Ukrajini Moskva planira u izvesti u Južnoj Osetiji, gdje je „referendum“ o pridruživanju Rusiji zakazan za sredinu jula.

Međutim, ovaj geopolitički trik teško može uspjeti, i to ne samo zbog međunarodne osude, već i zbog toga što propaganda može izazvati samo lažni entuzijazam kod Rusa za takvo „proširenje”.

Ozbiljan problem sa ovim planom je situacija na ratištima. Iako je oblast Luganska skoro potpuno okupirana od strane ruskih snaga, polovina Donjecke oblasti nije. Kontrola nad regijom Herson je sve slabija kako je ofanzivno potiskivanje prema Nikolajevu i Odesi izgubilo zamah i pretvorilo se u sporo povlačenje, ostavljajući grupaciju trupa na zapadnoj strani rijeke Dnjepar nedovoljno snabdjevenu i demoralizovanu.

Putinu trebaju predah i ponuda Zapada, koja će barem prividno ličiti na očekivanu pobjedu. Kijev bi mogao pristati na samo slabije aranžmane u vezi sa oblastima Donjecka i Luganjska, nego što je to predviđao sporazum iz Minska. Ljudska prava manjina po evropskim standardima. I to je to.