I upravo zbog toga, ovosedmična odluka Europske komisije nije ni mogla biti drugačija nego kakva je jeste.
Piše: Adnan Ćerimagić
U mjesecima koji su prethodili ovosedmičnoj odluci Europske komisije o pregovorima o članstvu sa Bosnom i Hercegovinom, činilo se da je baš sve onako kako treba biti.
S jedne strane, Europska unija i njene najtvrdoglavije članice, predvođene Njemačkom, ponašale su se kao da imaju nešto tako važno i tako veliko da ponude BiH da zarad toga, ne samo da vrijedi zauzvrat očekivati pokretanje teških i kompleksnih reformskih procesa već i potpunu rekonstrukciju bosansko-hercegovačke političke paradigme, koja je građena duže od decenije.
S druge strane, u Bosni i Hercegovini imali smo ne samo vladajuću državnu koaliciju koja je kao u horu zagovarala bezuslovno otvaranje pregovora i iskazivala spremnost da donosi kakve-takve odluke, od kojih su većina bile blokirane i po deceniju, već smo imali i parlamentarce iz vladajuće koalicije koji su bili sposobni da privole i dijelove opozicije, pa da barem na europskom nivou, zajedno sa njima, zagovaraju upravo baš takvu, pozitivnu odluku Komisije.
Ako je sve baš onako kako treba biti onda je danas jedino pitanje vrijedno odgovora:
Zašto je Europska komisija uopšte razgovarala o preporuci za otvaranje pregovora sa BiH? Zašto su se šefovi 27 kabineta europskih komesara, zaduženih za desetine kriza i političkih reformi koji za EU život znače, morali u svega par dana se bezuspješno sastajati 3 puta u potrazi odgovarajućeg jezika preporuke? I zašto su u Briselu bili užareni telefoni iz skeptičnog Berlina i Pariza, i entuzijastičnog Beča i Ljubljane? I zašto je sve na kraju palo na same komesare da u rano jutro u srijedu donesu odluku kakvu su donijeli?
Odgovor je kratak: jer je vrlo malo toga u današnjoj europskoj i balkanskoj stvarnosti kako treba biti.
Politika proširenja Europske unije najsličnija je pohabanom, starom autobusu bez točkova, koji od 2013. nigdje ne ide, i u kome je do februara 2022. sjedilo 6 zapadno balkanskih zemalja, svaka sa svojim problemima i manama, ali sa zajedničkom frustracijom i ogromnim cinizmom oko nedostatka stvarne perspektive članstva u Europskoj uniji.
U takav autobus, prošlo ljeto primljeni su Ukrajina i Moldavija, i rečeno im je da se, zajedno sa nama, trebaju boriti za to u kojem redu mogu sjediti. U tom autobusu bez točkova koji ne ide nikuda, potencijalni kandidati sjede skroz nazad. Ako vam je dodijeljen status kandidata, onda se možete pomjeriti jedan red naprijed. Ako se izborite za otvaranje pregovora, onda još jedan red naprijed. A oni čiji pregovori su u potpunosti otvoreni, kao Crna Gora, mogu sjediti dovoljno naprijed da shvate kako se autobus niti kreće, niti ima cilj.
Jedan od razloga zašto je taj autobus takav, kažu nam, je i to što sama EU ne može da provari nove i dodatne članice.
Još nam kažu da od kraja prošle godine, Njemačka i Francuska to istinski žele promijeniti: reformisati EU, i staviti točkove na autobus proširenja. Ukrajina i Moldavija svemu tome vjeruju, cinični i umorni Balkan, ne.
I upravo zbog toga, ovosedmična odluka Europske komisije nije ni mogla biti drugačija nego kakva je jeste:
POLUPREPORUKA koja miri dva potpuno različita pola očekivanja. I koja BiH nudi otvaranje pregovora nakon provođenja dodatnih reformi i promjene političke paradigme.
Na moju čestitku visokom zvaničniku Ukrajine na njihovoj zasluženoj bezuslovnoj preporuci, dobio sam pitanje šta je sa mojom zemljom, BiH. Na moj odgovor da je BiH dobila polupreporuku, rekao mi je da bi “odmah mijenjao ukrajinsku preporuku za pola zemlje, za bosanskohercegovačku polu-preporuku za čitavu zemlju.“ A ja bih mijenjao obje naše preporuke za odluku EU da nam ponudi nešto dovoljno veliko i važno, što će promijeniti političku paradigmu i pokrenuti istinske procese, kako u BiH tako u regiji i dalje.
