Potpuni raspad sistema, rasulo svojstveno samo raspadajućim državama. Ovako nije bilo ni kada se Jugoslavija 1991. godine raspadala. I raspala agresijom Srbije i na Bosnu i Hercegovinu. Tada je u BiH vladala državotvornija svijest nego li isto to postoji danas.
Piše: Sead Numanović
Svekolika javnost mogla je sinoć gledati masovnu manifestaciju nacizma usred Zagreba.
"Europejski" glavni grad Hrvatske, članice Evropske unije, NATO-pakta, države s čijom putovnicom se može bez vize čak i u Sjedinjene Američke Države... u transu je hroktao "Za Dom! Spremni!".
Na drugoj strani već mjesecima gledamo pobunu kod komšija.
Ustalo je mlado, a slijedilo ih staro. Protiv režima Aleksandra Vučića.
Fenomenološki je to vrlo zanimljivo!
Već mjesecima i mjesecima traju protesti koji nemaju jednog vođu.
S druge strane, vođi je sve okrnjeniji suverenitet.
Pritisnut stotinama hiljada ljudi na ulicama, on ne smije uraditi ono što bi najradije - ubio stotinu demonstranata za jednog sljedbenika svoje partije - Srpske napredne stranke (SNS). Nakon mjeseci premišljanja garniranih svakodnevnim histeričnim ispadima i urlanjem na najbliže saradnike, Vučić je počeo puštati svoje kerbere na demonstrante.
Pohapšeno je na stotine ljudi, legitimirano "i zapisano" hiljade.
Džaba! Protesti ne prestaju.
Oni osciliraju, gube pa vrate podršku.
"Ustali su i oni koji protiv Turaka ustali nisu", post je na društvenoj mreži X koji nam je trebao dočarati razmjere pobune protiv Vučića. Ali nam je otkrio i podtekst demonstracija.
Vučić je negator genocida u Srebrenici. Za sebe voli reći i da je četnik.
"Srce" protesta u Srbiji čine studenti. A ko su oni.
Na primjer, prije dvije godine objavljeno je veliko istraživanje među njima. Pitalo ih je o svim bitnim stvarima.
Sad po sjećanju, ali prilično siguran u tačnost, navodim sljedeće rezultate:
- Da je bio genocid u Srebrenici smatra 3 posto studenata.
- Da Srbija treba u NATO smatra čak njih 7 posto.
- Da je Srbiji mjesto u EU smatra njih 30-ak posto.
- Da Srbija treba biti dio BRICS-a smatra njih više od 80 posto.
I tako redom.
Njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung jučer je donio interesantnu analizu protesta.
Ali i bez njih, znamo da je u Srbiji u toku sukob desnice. Ljotićevci su ustali protiv Nedićevaca. A ovi protiv Mihajlovićevaca. Udario četnik na četnika. I to se sve glasnije govori čak i u samoj Srbiji.
A u Bosni i Hercegovini?
Potpuni raspad sistema, rasulo svojstveno samo raspadajućim državama. Ovako nije bilo ni kada se Jugoslavija 1991. godine raspadala. I raspala agresijom Srbije i na Bosnu i Hercegovinu.
Tada je u BiH vladala državotvornija svijest nego li isto to postoji danas.
Nakon genocida u Srebrenici, Višegradu, Foči, Prijedoru, Bijeljini, Zvorniku, nakon što je Ravno sravnjeno sa zemljom... dobili smo kakvu - takvu državu.
I onda smo je izgubili!
Krivaca je puno i najlakše je uprijeti prstom u političare. I s najvećim pravom.
No, sa nacizmom i na istoku i na zapadu granica BiH, šta nam je činiti?
Razumijemo li mi šta nam se dešava pred očima, ili nam je pogled zamućen realitijima, paradam pijanstva i kiča, a razum blokiran opasnim populizmom kojekakvih "isaka" koji nam bacaju prašinu u oči i tupe bilo kakav osjećaj urgentnog djelovanja.
Ako je suditi po djelovanju, potpuno smo paralizirani i podsvjesno već spremni za predaju i nestanak!
Prije 35 godina hiljade ljudi, na primjer, ushićeno je pratilo seminare o sevdalinci, slušalo eminentne umove Univerziteta, aplaudiralo im i čak čitalo njihove govore i knjige.
Danas, hiljade ljudi egzaltirano će proslaviti pobjedu osobe na nekoj opskurnoj manifestaciji (zaboga, opet je pobijedio "naš"!), a seminari su rezervirani za "pretplaćene", ne zanimaju nikoga i produciraju - ništa! Čak i kad su teme životne, one kod "običnih ljudi" u najboljem slučaju traju do sljedećeg "isakovog" imbecilnog posta!
Cijeli svijet nalazi se u tranziciji. Nova industrijska revolucija, koja nam se odvija pred očima svaki dan, donijela je svijet na dlan u dom svakog imaoca "pametnog" telefona.
Mi u realnom vremenu možemo pratiti genocid koji Izrael provodi u Gazi, agresiju Rusije na Ukrajinu, ali i razvoj leptospiroze u vlastitom domu, vidjeti koliko nam je prljava ulica, koliko su nam ceste opasne i zaglušene svakakvim vozilima i još svakakvijim vozačima...
Konzumiramo informacija više nego nam treba. Znamo šta nas apsolutno ne zanima, jer to moramo vidjeti da bi - opet - došli do onoga što nas na našem "pametnom" telefonu odista zanima...
Pred nama je sve gadnija slika svijeta u kojem živimo.
Ako nema države da razluči bitno od nebitnog, koliko toliko, ljudi su osuđeni na opasnu neizvjesnost.
Ne znam za Vas dragi čitaoče, ali mene prijatelji već dugo pitaju i mi razgovaramo o tome šta ćemo s našom djecom? Šta je manje zlo - ostaviti ih ovdje ili ih poslati negdje. A gdje je to "negdje"? Evropa koja sve više postaje islamofobna i ekstremno-desničarska (nacistička)? Gadan je život onih koji su osuđeni da biraju između dva zla!
90-ih godina prošloga vijeka u Bosni i Hercegovini bili su ljudi, Bosanci i Hercegovci, koji su znali da će ih "neko" zaštititi od dušmana kada rade svoj posao. Po pravu i zakonu.
Danas tih ljudi nema!
Vidjeli smo to bjelodano nakon državnog udara Milorada Dodika.
Od kraja februara do početka jula jedne godine, od "bjegunca" on je postao "čestit građanin". Opran i umiven u Sudu Bosne i Hercegovine. Sa sve sapunom i parfemom! I uz svesrsnu pomoć "naših".
Izdajnika je uvijek bilo i bit će. I mi nismo nikakav izuzetak. Nit' smo bili, nit' ćemo biti.
Problem nastane onda kada nema nikog ko će se suprotstaviti tim izdajnicima. Tada je nestanak! I historija je tome toliko puta svjedočila. Padale su imperije, njeni narodi netragom nestajali. I to znamo jer je iza tih imperija ostalo nešto - kolosalna svjedočenja njihovog bivstvovanja. Samo oni koji baš dobro znaju historiju, znaju kako su mali narodi i države nestajali. A mi smo i mala država i još manji narod. Potpuno destruiran. Što iz vana, što iznutra. I zlokobno čekamo.
90-godina prošloga vijeka čekali smo vojnu intervenciju Zapada. I bili uvjereni da ona "mora" doći iako su nam svi rekli da se to neće desiti. I nametnuli nam embargo na oružje (i zabranu letova vojnih aviona iznad BiH, istina), mi smo i dalje vjerovali. Za razliku od danas, tada smo paralelno i vrlo marljivo radili sve što smo mogli da nepravedne blokade Zapada na našu legitimnu odbranu savladamo ili barem zaobiđemo. I zato je agresija slomljena. Kako tako.
Gdje su danas ti koji bi radili isto? Ili barem slično?
U ovom našem bosanskohercegovačkom narodu ih ima. I te kako!
Ali ih nema u vrhu. Ni politike, ali ni nauke!
Kao da smo se baš svojski trudili da za svoje predstavnike izaberemo najgore među nama - ljude bez znanja, karaktera, integriteta... one kojima je suština bivstovanja - lajk! I ti su već "poredali" svoje saradnike i nasljednike koji su samo gori! Nije vrag da nam je to "reprezentacija"! Nije niti može biti! Ali eto, jeste!
Oni koji jesu bolje i najbolje od našeg naroda - drže se najdalje što mogu od javne, a posebno političke scene. Jer, politika je prljava i tu mogu opstajati samo najgori! A na izbore se ne isplati izlaziti jer, na kraju, ne znaš znači li tvoj glas išta i hoće li opet Christian Schmidt ili neko ala on, nametnuti pravila da tvoj glas vrijedi jednu desetinu glasa nekog drugog.
'Kriza je šansa', slogan je koji je svojstven ovakvom vaktu.
Ali, ako se on toliko dugo ponavlja, a šansu nismo iskoristili, kriza je put u nestanak!
Stisnuti između thompsonovskih susjeda i nedićevsko-ljotićevsko-mihajlovićevskih komšija, suočavamo se sa sve mračnijom perspektivom.
Do nas je, ipak, sve!
