Šta, realno, Sarajevo može uraditi u slučaju da Dodik stvarno raspiše referendum?
Piše: Sead Numanović
Milorad Dodik ponovo je uzburkao strasti najavom da će pokrenuti pregovore
o otcjepljenju entiteta RS iz Bosne i Hercegovine.
"Dolazim
ovdje i predlažem akt o referendumu, makar to bio i moj posljednji čin", rekao
je Dodik jučer za govornicom entitetske skupštine.
Dan prije,
imao je susret s ministrom odbrane Srbije Nebojšom Stefanovićem.
Zvanično
Sarajevo reagiralo je očekivano.
Napuhani
političari su ga čak i izazivali da to uradi.
No, šta
ako Dodik konačno ispuni obećanje?
Koja će ga
to sila zaustaviti? Ko će ga uhapsiti, zatvoriti, osuditi i strpati iza
rešetaka do kraja života?
Šta to
Federacija, probosanski politički blok, bošnjačke stranke... imaju? Koji je to
adut u rukavu?
Krenimo
redom u razlaganju najgoreg scenarija.
Dodik
raspiše referendum!
U ishod ne
treba sumnjati. Postidjeli bi se i sjevernokorejski i bjeloruski diktatori!
Raspisivanje
referenduma o otcjepljenju entiteta RS je objava rata.
Šta je
realna reakcija Sarajeva na to?
Poziv međunarodnoj
zajednici da intervenira i međusobni brutalni verbalno-politički rat o tome ko
je kriv za to.
Šta je
međunarodna zajednica?
U našoj
percepciji to su SAD i Evropska unija. Zadnji put smo dobro iskrvarili i
sabijeni smo na jedva trećinu teritorije Bosne i Hercegovini i, nakon genocida,
dovedeni za pregovarački stol s dželatima kojima smo morali dati krvave
ustupke. I to sve s ustrojenom armijom od 250.000 ljudi koja je počela
oslobađati teritorije, ali je narod bio doveden na ivicu istrebljenja.
Iz
Evropske unije bi automatski došao odgovor u kojem „mole sukobljene strane da
pregovaraju“. U toj poruci bi bio sadržan i prećutni pristanak na rezultate
referenduma.
Srbija bi
skočila na noge šaljući javne pomirljive poruke i „tajne“ kontingetne oružja i
dobrovoljaca.
Hrvatska
bi bila u istinskom predratnom stanju s Hercegovinom popunjenom „onim čime
treba“.
SAD bi,
zajedno s EU, Dodika izopćili iz političkog društva zabranjujući mu putovanja
tamo gdje inače (rijetko) ide ili uopće ne ide i zamrzli (nepostojeću) imovinu.
U Vijeću
sigurnosti rezolucija o osudi referenduma i otcjepljenja entiteta RS ne bi
prošla, jer bi je blokirale Kina i Rusija.
Turska bi
bila bijesna. Prijetila bi na sve strane, po uzoru na Krim, i – ništa ne bi
uradila. Zvanična Ankara bi ustupke tražila na nekoj drugoj strani.
Niko,
zvanično, ne bi priznao RS, ali bi faktičko stanje ostalo, kako to vidimo u
rastućem broju slučajeva.
Institucije
Bosne i Hercegovine bi se raspale kao kula od karata.
U njima bi
ostali Bošnjaci i po koji Srbin i Hrvat.
Dodik, kao
i Čović, godinama pripremaju teren za ovakav scenario.
Alija
Izetbegović je cijeli svoj politički život upozoravao da se ne smijemo umoriti
od borbe za Bosnu i Hercegovinu. A mi smo se davno umorili.
Borba za
Bosnu i Hercegovinu je višesmjerna. Ona znači i predan rad na ispravnom radu
institucija od vrha do dna, a to se postiže postavljanjem na pozicije
najsposobnijij, a ne najpodobnijih. To, naravno, nismo učinili. Svaka probosanska
stranka (a tu su i ove bošnjačke), bez izuzetka provodi negativnu kadrovsku
politiku instalirajući na ključne pozicije klimoglavce.
Borba za
Bosnu i Hercegovin znači predani rad na međunarodnoj sceni. Lobiranje,
povećavanje broja jakih prijatelja, principijelan rad... Naša diplomatska
služba je, s par časnih izuzetaka, od zla oca i još gore matere!
Borba za
Bosnu i Hercegovinu znači i neprestano usavršavanje.
To
uključuje i odbrambene potencijale.
U proteklih
par godina svjedočili smo opasnom sijanju iluzija o premoćnosti naše vojne
industrije.
Borba za Bosnu
i Hercegovinu znači i akciju. Stalnu, inovativnu, nepokolebljivu.
Mi smo u
stalnoj reakciji, defanzivi i međusobnoj rastućoj zavadi.
Sve to
stabilno vodi u raspad države i nestanak.
Tačka!
