Pomirenje i pomiritelji

Zastrašujuće djeluje količina javne podrške ratnom zločincu Ratku Mladiću, kome je prije dva dana pravosnažno izrečena doživotna kazna zatvora.

Piše: Almasa Hadžić

Na vrh mozga, (ako mi ga je imalo više ostalo?!) popelo mi se kojekakvo trabunjanje o „pomirenju naroda“ od strane raznih domaćih i međunarodnih, uglavnom, dvoličnih političara, nevladinih zgubidana i samoproglašenih analitičara koji nas za svoj ciljani groš ubjeđuju da se, bajagi, nužno moramo miriti.

Ko, s kim, kako?

Je li se to narodi istjeraju na neku ledinu, guvno, igralište ili šta već, pa jedni drugima horski dovikuju „mi se mirimo“, a nasljednici onih što su im sinove ubijali i u logore ih zatvarali, silovali kćeri i matere, u znak podrške, egzaltirano im kliču mašući istovremeno transparentima sa kojih izviruju likovi njihovih zločinačkih idola.

Ne znam po kojoj bi to matematičko formuli trebalo izgledati pomirenje, naprimjer, moje rodice Hanife i njena kafe-jaranice Đurđije nakon 50 godina svakodnevnih kafa i razgovora s oznakom „ovo među nama“, a koje se nikad, ni oko čega nisu posvađale.

Ili, kako se to ja, naprimjer, trebam miriti sa Bojanom, Perom ili Mirom koji su od 1992. godine bili „tamo“, ali nikad na mjestu gdje se ubijalo, gdje se slavilo ubijanje, a koji ni u ratu ni u miru nisu odustajali od stava da se mržnji, zločinu i zločincima treba stati „nogom za vrat“.

Sa njima i na stotine takvih, nisam se nikad svađala pa, prema tome, neka me niko ne nagoni da se, odjednom, nešto mirim.

Tuzlanski srednjoškolac, prije dva dana, u svojoj naivnosti, požalio se kako ga je dan ranije na FB blokirao prijatelj srpske nacionalnosti jer je na svoj profil stavio fotografiju Fate Orlović.

Ne može zamisliti da je tom njegovom jaranu zasmetala Fata!

Taj „blokator“, možda je stariji godinu-dvije od svog dotadašnjeg FB prijatelja, ali, iako je u godinama u kojim bi mu značenje riječi mržnja, zlo, nepravda, trebalo biti strano, očito da onaj ko pravdi kakvu je ostvarila Fata Orlović daje podršku ne može biti njegov prijatelj. Pa ni na društvenim mreža.

Strašno, ali i upozoravajuće.

Zastrašujuće djeluje količina javne podrške ratnom zločincu Ratku Mladiću, kome je prije dva dana pravosnažno izrečena doživotna kazna zatvora.

Osim njegovih potčinjenih izvršilaca zločina, Mladiću, nažalost, kliču i oni koji su u bešici bili kad je ovaj naređivao zločine ili se uopće nisu bili ni rodili.

Među takvim, kakvog li razočarenja, prepoznaju se razni sportisti koji su se, koliko do jučer, po BiH ulagivali šefovima svojih klubova, nosili čak i reprezentativni dres BiH, a koji se, naprosto utrkuju ko će više uputiti ljubavi i podrške zločincu, pokazujući tako da je on njihov heroj, a oni njegovi obožavatelji.

Ustvari sljedbenici.

Kome nije jasno, to bi trebali biti oni sa kojima treba da se kolektivno mirimo!

Ako takvi misle da je neko, kome je pobijena cijela porodica, dovoljno glup i naivan da će nasjesti na još jednu historijsku prevaru, pa u znak proklamovanog pomirenja, počiniteljima i glorifikatorima zločina i zločinaca, pružiti ruku oprosta, grdno se vara.

S takvim se ne miri jer oni samo čekaju trenutak da preuzmu ideološku i svaku drugu ostavštinu svojih idola zločinaca i krenu njihovim putem.

Već viđeno!

Pomirenje ratom zaveđenih strana, ustvari, naroda, pojedinačni je čin svakog čovjeka, s bilo koje strane da dolazi.

Stvar je to ličnog morala i snage pokajanja za učinjeni zločin prema onom drugom, tačnije svjesnosti da zlo koje je neko nekad nekome učinio treba najprije priznati, a potom osuditi i prezereti ga.

Za primjer, najprije, trebaju to učiniti oni koji se zvanično pokazuju kao predvodnici naroda.

Sve dok se to ne dogodi, priča o pomirenju i velikim pomiriteljima je obična laž i obmana.