Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, bez obzira ko na njenom čelu da stoji, preživjela je i mnogo gore od onih koji joj ovih dana pišu.
Piše: Almasa Hadžić
Velim pred jednim svojim prijateljem, medreslijom, malo u šali, malo u zbilji, da bi bilo dobro kad bi nauka, sad u predizbornoj kampanji, pronašla kakav "test na abdest", kao što ga, naprimjer, imamo na koronu, pa da one, što su, još od juna, nahrupili u džamiju i svako malo ispravljaju hodže šta treba, a šta ne treba raditi, šta je po Kur'anu dozvoljeno, a šta nije itd, vidimo da li su "pozitivni" odnosno da li su prije namaza uzeli abdest.
Medreslija me gleda, veli da nije fino što tako govorim, svako ima pravo da ide u džamiju, a da li ima abdest ili ne, to je stvar između njega i Boga.
Ja ostadoh pri svom, medreslija pri svom stavu.
I smijemo se.
Namah mi pade na um događaj od prije nekih osam godina, kad me jedan visoki zvaničnik Islamske zajednice prilikom boravka u Tuzli, profesor, pitao jesam li voljna da idem na Ćabu.
"Nisam, šta ću ja, ovakva, na Ćabi, da se Ćaba, neuzubillah, sruši kad ja krenem tavafiti...", kažem mu.
Šta sam još nabrstila ne znam, ali znam da su se njih nekoliko, sve hodža do hodže, koji su s nama bili u društvu, počeli smijati, odmahujući rukom, ko biva "bježimo od šejtan žene".
Smije se i profesor.
"Ne brini, išlo je i gorih od tebe, a Ćabi ništa nije bilo, nego ti svog supruga pod ruku i pravo na Ćabu", veli mi, znajući da se moj suprug sprema na Hadž.
Naravno, nisam otišla na hadž, suprug jeste. Zasad, dovoljno.
On je oduvijek bio čovjek propisa, pa i onih Kur'anskih, a ja... vidjet ću šta kažu ovi neki prvaci političkih partija, ili ti "političke džematlije" kako ih u narodu zovu, a koji, posebno pred izbore, sebi uzmu za pravo da tumače i analiziraju sve i svakoga, počev od političkih protivnika, rada vjerskih institucija, kao i misli i riječi njihovih prvaka.
Bez razlike iz koje političke partije da potiču.
Pišem ovo pod utiscima pisama tih i takvih političkih džematlija, koji se ovih dana, službeno i neslužbeno obraćaju reisu-l-ulemi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sve razmišljajući koliko li je među njima onih "gorih od mene", ili onih što ih pri ulasku u džamiju treba "testirati na abdest" .
Oni , bajagi, znaju šta hodža, to jest reis treba, a šta ne treba pričati na džumi, na dovištu, vaziti po otvorima džamija i shodno demokratskim vrijednostima za koje su oni ustanovili mjerila, upozoriti ga da se korigira, ukoliko im se nešto u hodžinskom, to jest reisovom govoru, ne svidi.
Ne pada mi na pamet da branim reisa od bilo čega i bilo koga, pa i od političara, potpisnika pritužbi i žalbi koje mu stižu posljednjih dana, a kojim se ukazuje na njegovo "neprimjereno vladanje".
Neka se sam brani.
Već jednom je dokazao kako se u odbrani, kako onaj koji ide, tako i onaj koji ne ide u džamiju, treba držati.
Smiješno mi, kako je, ponesen nadom da će on, ni manje ni više, biti budući premjer Vlade Federacije, ako, naravno, pobjedi na izborima, iz svog političkog bonluka, na reisa krenuo džematlija Dino K.
I to, onako "hrabro" isturajući partiju ispred sebe, baš kao da ne poznajemo njegove političke stavove i namjere.
Kidisao je ovaj nekadašnji SDA-ovac, na reisa zbog izjava na nekoj vjerskoj manifestaciji kojim, navodno, podržava protivničku, to jest "neprijateljsku" SDA u kojoj je, prije mnogo godina, kakvog li apsurda, politički "proplak'o", a onda ljuljan, hranjen i postavljan na pozicije, bez posebno provjerljivih kvalifikacija, sve dok nije i sam omoć'o da postane to što je danas: narod i pravda.
Nebitno je šta reisu piše Dino K.
Nebitno je što se svako malo na njega zaleti Milorad Dodik ili njegov mostarski kolega "promicatelj europskih vrijednosti" Dragan Čović.
Njihova pisma, izjave, u svakom slučaju, dobro dođu iole pismenom Bošnjaku da pravilno razvrsta prijatelje od neprijatelja, a u čemu su, kroz historiju toliko puta Bošnjaci griješili i gdje ih je svaka takva greška, redovno, života koštala.
I nije pismo Dine K. ni prenoćilo, kada se, odmah, sa "ranog sabaha" na reisa, pismom zaletio još jedan ugledni "politički džematlija" poznatiji kao Nermin N.
Političar, koji se, koliko do jučer, krišom uvlačio kroz vrata Rijaseta, selamio se i sjelio sa "uglednim alimima", raspravljao o bošnjačko-muslimanskim strahovima, a kako sam, u pismu reisu navodi, doprinosio rješavanju mnogih problema Bošnjaka-muslimana, jednostavno požurio je da objavi da on, ustvari, i nije takav kakvim se narodu, a posebno reisu predstavljao.
I on zamjera reisu na neizrečenoj podršci SDA-u i njegovom kandidatu za člana Predsjedništva, baš kao da građani glasaju po reisovom, a ne sopstvenom diktatu.
Teška naiva, zabluda, ali i ljudski bezobrazluk.
Progovorio je tako "komunistički gen" džematlije Nermina N. što je nas starije, podsjetilo na vremena kada je politika disciplinirala vjerske zajednice i postrojavala neposlušne hodže na čelu sa reisul-u-lemom i onim koji su za njima u džamiji klanjali.
Dobro je da su takva pisma na vrijeme dospjela u javnost.
Jer pisali su ih upravo oni koji su, koliko do jučer, oblizivali bajramske sahane na reisovoj sofri i kamčili od njega koju riječ hvale, kako bi među muslimanskim vjernicima budućim glasačima, bili prepoznati kao ljudi vrijedni njihovog povjerenja.
Ne treba reis, a ni Islamska zajednica da se miješaju u međusobne odnose političkih partija, niti da utiču na to kome će građani, posebno Bošnjaci-muslimani dati povjerenje na izborima.
Eto ih tamo.
Mislim na političke stranke.
A što se tiče povjerenja, bilo u porodici, komšiluku, a posebno na izborima, ono se ne dobija, već zaslujžuje moralnom dosljednošću, a ne sluganstvom i prevrtljivošću kakvim se, ovih dana, predstavljaju dojučeranju javni i tajni posjetioci reisovog mindera.
Odgovor na pitanje ko ih je, u strahu od gubljenja izbora, osokolio da se "dopisuju" s reisom, uglavnom je poznat.
No, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, bez obzira ko na njenom čelu da stoji, preživjela je i mnogo gore od onih koji joj ovih dana pišu.
