Lakše je, unosnije i medijski isplativije boriti se protiv nemoralnih policajaca u Tuzli, nego protiv nemoralnog političko-policijskog vrha entiteta u Sarajevu.
Piše: Kenan Efendić
Policijski inspektor iz Kalesije je vodio kriminalnu mrežu podvođenja dvije maloljetnice, a u lancu prostitucije učestvovali su i drugi policijski službenici i zvaničnici te nekoliko uglednika s političkim stažom.
Policijski organi Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona su uhapsili i tužilaštvu predali sve osumnjičene: inspektor Policijske uprave (PU) Kalesija Besim Kopić, načelnik Odjeljenja kriminalističke policije PU Živinice Miralem Halilović, policajci iz Živinica Jasmin Modrić i Dževad Požegić, univerzitetski profesor i bivši državni zastupnik Zijad Jagodić (SDA – 2010-2015; potom PDA), te još dvije osobe: Sulejman Šehić i Nedim Avdić. Tužilaštvo Tuzlanskog kantona svima je odredilo jednomjesečni pritvor.
Nedosljedno ponašanje Naše stranke
Javnost je, razumljivo, šokirana da su čuvari reda i zakona djelovali kao mafija koja iskorištava iznimno ranjive maloljetnice, smještene u Doma za djecu bez roditeljskog staranja. Sve se, dakle, dešavalo kao po najgorem scenariju krimi-serije.
Ali ono što bi trebalo biti, ipak, donekle ohrabrujuće, jeste da je tuzlanska policija uspješno sprovela istragu protiv svojih kolega, od kojih su neki i na višim pozicijama, te ih uhapsila i predala pravosuđu.
Kako prenosi portal Klix, „cijeli slučaj policija je otkrila koncem jula ove godine, dok je u augustu uslijedilo saslušanje 15-godišnjakinja“. Od otkrivanja do hapšenja prošla su tri mjeseca, što se ne bi trebalo potcjenjivati.
Slučaj ovakve vrste neizbježno budi gnjev i suosjećanje građana, a u javnosti takve emocije neko nastoji kanalisati i kapitalizirati. Takva je logika djelovanja u demokratskom društvu.
I upravo to pokušavaju uraditi politički i društveni akteri – Naša stranka, prije svih. Duška Jurišić, njihova zamjenica državnog ministra za ljudska prava i izbjeglice, pokušala je, zbog jedne ranije fotografije s osumnjičenim, u slučaj uvući svog ministra Sevlida Hurtića.
Potom je Dragan Mioković, kadar Naše stranke na čelu Zastupničkog doma Federalnog parlamenta, kazao da „Premijer i Vlada TK moraju dati ostavku odmah“.
Uslijedili su protesti u Tuzli, koje je organizirala „neformalna grupa aktivista“, ali su se kao govornici i promoteri ovih protesta pojavili nimalo neformalni, od ranije poznati javni akteri: Mirnes Ajanović, advokat i bivši političar, Edin Garaplija, bivši obavještajac, unesrećeni Muriz Memić, kojeg godinama iskorištavaju različiti politički krugovi, te još jedna zanimljiva ličnost.
Na protestima je govorio i Nedžad Kahrimanović, brat Amre Kahrimanović, koju je u februaru 2024. ubio policajac Elvis Ćustendi (do kraja 2024. konačno osuđen na 30 godina zatvora).
Nedžad Kahrimanović dva puta je pravosnažno osuđivan zbog nasilja u porodici, a sudi mu se i zbog zlostavljanja dvije bivše supruge i malodobne kćerke.
Mioković traži ostavke kada njemu paše
Razumljivo je pa i pohvalno što su mnogobrojni građani, naročito mladi, izašli na ulice protestirajući protiv korumpiranih i nemoralnih policajaca.
Ali tražiti političke ostavke u jednom slučaju policijske korupcije i kriminala, a „peglati“ drugi slučaj iste vrste – nije ništa drugo do bestidna, jeftina politizacija.
Sarajevo, iz kojeg su ovi protesti krenuli politički, medijski pa i organizaciono, već sedmicama se naročito ne uzbuđuje što je najviši policijski službenik u Federaciji, v. d. direktora Federalne uprave policije (FUP) Vahidin Munjić duboko, sistemski umiješan u političku korupciju.
Isti ovaj Dragan Mioković, koji traži da tuzlanska kantonalna vlast podnese ostavku, zastrašujuće uporno brani federalnog premijera Nermina Nikšića, kojem je Munjić služio za štimanje istraga i „spengavanje“ protivnika, zapošljavanje sudskih policajaca, i – kako smo sinoć saznali – sabotiranje tužilaštva u provjerama premijera.
Razlozi su jasni – Dragan Mioković je u koaliciji s Nerminom Nikšićem, a njegova stranka nije u vlasti u Tuzlanskom kantonu. Podvođenje maloljetnica u Tuzlanskom kantonu šokantan je slučaj i lahko je emocionalno manipulirati javnošću, dočim je „Spengavanje“ složen, sistemski slučaj najviše korupcije, pa su i ulozi mnogo viši.
Lakše je, unosnije i medijski isplativije boriti se protiv nemoralnih policajaca u Tuzli, nego protiv nemoralnog političko-policijskog vrha entiteta u Sarajevu.
U međuvremenu je otkriven donekle sličan slučaj i u Sarajevu: dva su policajca navodno iskorištavala maloljetnicu, također iz institucije za nezbrinute maloljetnike. Policajci su suspendovani, kantonalna vlada je održala vanrednu sjednicu a premijer i ministar policije hitno su se obratili.
Ova je kantonalna politička akcija itekako pohvalna. Bila lažna ili iskrena – u medijskoj politici to nije ni važno – ona u javnosti može ostaviti dojam odgovorne vlasti, što nadalje pomaže u izgradnji duboko narušenog povjerenja u policiju i vlast.
Slovenski aršini za Tuzlu, sarajevski aršini za Sarajevo
Bilo bi daleko važnije i korisnije da se sarajevska kantonalna reakcija primijeni i na federalni nivo. Ako nam je zaista stalo da policiju spasimo od korumpiranih šefova i pojedinaca, ako zaista hoćemo da sebe spasimo od zločinačke policije - onda bismo morali biti dosljedni.
Nije sporno tražiti političku odgovornost sve i kada nema formalne institucionalne odgovornosti, to se može smatrati moralnim refleksom koji nadilazi zakonske i proceduralne zahtjeve.
Mnogi su se pozivali i na nedavni slučaj iz Slovenije: dva su ministra (pravda i policija) podnijeli ostavke zbog političke odgovornosti nakon brutalnog ubistva građanina ispred ugostiteljskog objekta u Novom Mestu.
Dobro je što se kod nas mnogi pozivaju na ove slovenske aršine. No, vjerovat ćemo u njihove časne namjere tek kad slovenskim aršinima budu mjerili i Vladu Tuzlanskog kantona i Vladu Nermina Nikšića.
