Ovo je strašno. I opasno!

Svakakvih je tuđih smradaluka, poganština, osnovanih i neosnovanih objeda i priča o izdajama, lopovlucima, korupciji onih u koje smo se kleli i bez zadrške vjerovali da su „na svom mjestu“, progutao moj želudac, ali nikad se nije dogodilo da izgubim vjeru u ideju pravde i vladavinu zakona u državi u kojoj živim.

Piše: Almasa Hadžić

„Natjeraj se i preslušaj snimak“ kaže mi kolega kojemu sam, na njegov poziv da malo „protabirimo“ snimak razgovora između glavne tužiteljice Gordane Tadić i direktora Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) Osmana Mehmedagića, a koji je postao hit domaćih medija, odgovorila da „nemam želudac“ za njihovu besjedu.

Ali, kolega ne odustaje.

Slušam, ne vjerujući da sam čula, a još više ne vjerujući da je razgovor dvije osobe na najmoćnijim i najsvetijim funkcijama u zemlji, kakve su šef obavještajne službe i glavni državni tužitelj/tužiteljica, neko od njih snimao, kako bi dotad štićeno profesionalno blato koje smo na snimku čuli, u pogodnom trenutku za „više interese“ prosuo po domaćim portalima i TV stanicama.

Ustvari, da izgubim vjeru u pravosuđe kao instituciju, bez obzira da li ono hramalo na jednu ili obje noge i da li njime upravljala interesna stranačka golopucija koja se niotkud našla na poziciji da tuži, optužuje, sudi i presuđuje našim životima, ustvari svojim (ne)radom oblikuje stanje u državi u kojoj živimo i za koju zamjene nemamo.

Dok javnost ispire usta pričom koliko se puta ženio i s koliko žena „vodao“ Osman Mehmedagić, gdje je bivši šef VSTV-a Milan Tegeltija i po koju cijenu pravio zube, kao i sličnim prizemnostima koje su se čule u međusobnoj komunikaciji Mehmedagića i Tadić, strah je i pomisliti ko je i s kojim motivima odlučio snimiti razgovor ovo dvoje ljudi u službenoj prostoriji jednog od njih, sve to dati u javnost i to dvije godine nakon što se razgovor dogodio.

Baš kao da se radi o međudržavnim neprijateljima, a ne o prvim ljudima dvije tako važne institucije, zaduženim i plaćenim da, svako u svojoj oblasti, čuva i brani dignitet države koja im je povjerila da upravljaju radom tih institucija.

Zaprepašćujući su podaci koje je prvi obavještajac u zemlji Osman Mehmedagić, a kako se čuje na snimku, servirao glavnoj tužiteljici a koji više govore o stanju u bh. pravosuđu, nego li svi do sada alarmantni izvještaji i analize međunarodnih i domaćih eksperata, komisija, foruma koje smo slušali posljednjih godina.

Da li je moguće da u prisluškivane razgovore domaće kriminalne mreže„upadne“ tužilac i to ne jednom, već 11 puta?

Da li je moguće da je kolega tužilac, svojevremeno „provalio u sistem“ glavnog tužitelja i namjestio mu aferu koja ga je koštala funkcije. Ustvari, udaljenja iz Tužilaštva, po mnogim ocjenama jednog od njegovih časnih profesionalaca.

Da li je moguće, pita se zadnji laik u ovoj zemlji, da stručni saradnik u Tužiteljstvu BiH na poziciju na kojoj raspolaže svim podacima o kriminalu budućih optuženika, tim podacima mahala po sarajevskoj čaršiji, a da niko ne upita ko je to omogućio, dozvolio, odobrio. I pritom niko ne bude kažnjen.

Naprotiv!

Da li je moguće da tužitelj tužitelju „posuši“ kriminal koji je u sklopu obavljanja časne tužiteljske funkcije počinio i tako ostave jedan drugog da „posušuju“ koga i gdje stignu u ovoj zemlji, a za, kako smo se do sada uvjerili nebrojeno puta, interese određenih kriminalno-političkih struktura.

Da li je moguće da su naše uši čule i sve ono o korupciji, dilerima droge, osobama opasnim po sigurnost države, saradnicima stranih obavještajnih službi, falsifikatorima diploma i mnogo toga još što je Mehmedagić izgovorio na sastanku sa tužiteljicom Tadić, a da tužiteljica, već dvije godine ni „brkom ne miče“, već odbija da čuje ono što smo svi čuli.

Izgleda da je moguće.

Da li je moguće da o svemu što smo čuli iz prezentiranog razgovora, a što nedvosmisleno govori i o odnosima između dvije tako važne institucije u zemlji – Tužilaštva BiH i OSA-e - osim rijetkih, kakav je sudija Branko Perić, još uvijek šute mnogi časni i tužioci i sudije.

Ako je neistina sve ono što je u razgovoru sa Tadićk izgovorio Mehmedagić, onda ona mora javno ustati u odbranu digniteta svojih tužitelja, a time i institucije na čijem je čelu, a protiv Mehmedagića pokrenuti još jednu u nizu istraga koje vodi.

Ako je, pak, ono našto ju je Mehmedagić u razgovoru upozorio bar i djelomično tačno, onda je još jučer, u zatvorima trebalo biti „pola države“ i isto toliko tužitelja, sudija i njihovih sigurnosnih i drugih saradnika u zemlji i van nje.

Sa glavnom tužiteljicom na čelu, naravno.

Prezentirati u javnost razgovor prvih ljudi obavještajnog i tužiteljskog sektora jedne države, sa onoliko važnih sigurnosnih podataka, makar koliko se ne podnosili akteri tog razgovora, moglo bi se dogoditi jedino ako je riječ o zlokobnoj namjeri krajnje destrukcije institucija koje učesnici razgovora predstavljaju.

Šta god je u pitanju, sistem u državi „pada“ i ostavlja prostor da, baš kao i u slučaju tužitelja Barašina, a što se u ovom razgovoru dalo čuti, u sistem „upadaju“ oni koji, za svoje, ali i neke tuđe interese, ne biraju način da dođu glave svakome ko se odvaži da taj sistem gradi.

Strašno!