„Oslobodioci“ Sarajeva

I dok smo mjesecima, njihove jezičke ispade koji su nerjetko ključali nepotrebnom bahatošću, pravdali neuhodanošću, gubljenjem „ravnoteže početka“, odnosno dječijim bolestima karakterističnim za one koji u politici ne znaju šta ih je snašlo, na scenu je stupio načelnik sarajevske općine Centar, Srđan Mandić.

Piše: Almasa Hadžić

Nije isto u politici biti „majstor lapsusa i budalaština“ ili „majstor hinjaluka i budalaština“.

Ovom prvom, domaćem, sarajevskom „majstoru“, to jest Abdulahu Skaki, još nismo ni leđa vidjeli, kad su u javni prostor države nam, klizećim startom, uletjeli njegovi uzharumljeni nasljednici po „majstorluku“ od kojih smo se za kratko vrijeme njihovog vladanja, naslušali više budalaština i hinjaluka, nego za čitav Skakin mandat.

Mislili smo da gore od onog da su svi krivi za neizbor Bogića Bogićevića na čelo grada Sarajeva, osim onih koji su ga kandidirali, pa do toga da mladi kadar NiP-a Jasmin Ademović ima „genetske predispozicije“ za poziciju predsjednika Skupštine Grada, kako je to poručio njegov partijski šef i tako ga, ni krivog ni dužnog, obilježio kroz čitav njegov politički život, kažem, mislili smo da gore iz usta novozaređenih sarajevskih političara ne možemo čuti.

Na izbor mlade kandidatkinje SDP-a Benjamine Karić za gradonačelnicu Sarajeva, uskliknuo je riječima kako je „Sarajevo ponovo slobodan grad“.

E, pa, ako je i od Srđana – mnogo je!

Od koga su to Srđan, njegovi „Peđa, Neka i Dino“ ili „Dino, Neka i Peđa“ i njihove politike oslobodili Sarajevo nakon što je ovaj grad u prošlom stoljeću dva puta oslobađan – 1945. od fašizma i 1995. godine od agresora i ubica koje su ga tri i po godine držale u opsadi.

Pa zar Sarajevo, u posljednjem oslobađanju nisu oslobađali sarajevski sinovi što su svoje kosti ostavljali po brdima iznad voljenog grada, među kojima i oni moji Trebinjci što su izginuli na Žuči, sinovi onih bespomoćnih staraca i majki koje su neprijateljske granate ubijale po sarajevskim pijacama, javnim česmama, ili dok su čekali u redu za hljeb?

Zar?

Srđan Mandić, sigurna sam, voli BiH, a Sarajevo, pogotovo.

Isto tako sam sigurna da i on, i njegov partijski šef, i svi šefovi političkog trusta koji trenutno vlada Sarajevom, a koji uporno misle da je život u glavnom gradu BiH počeo od njihovog dolaska na vlast, znaju i u duši poštuju njegove stvarne oslobodioce.

Ali svi oni skupa, zaslijepljeni političkom moći, toliko su se uznijeli, izdigli iznad mjere političke kulture, reda i poštovanja vrijednosti do kojih drži iole razumna politika u svijetu, pa i ova rasturena, bosanska, da su se već popeli na „nešto“ svakom razumnom čovjeku u zemlji.

Njihovi, sve učestaliji „jezički ispadi“ koje uporno pravdaju lapsusima, izvlačenjem iz konteksta itd, prepoznati su kao politička arogancija, bezobrazluk, a najviše kao hinjaluk, koji, logično, zahtjeva odgovor kakav su, za početak, danas, dobili od veterana specijalnog odreda policije „Laste“ iz Sarajeva.

Zato ne prostirite istinu o „oslobađanju“ Sarajeva pod vaše političke đonove, jer mnogi njegovi oslobodioci su, hvala Bogu, živi i zdravi.