Gospođo predsjednice, poštovani članovi Vijeća,
Čast mi je obratiti se ovom uglednom tijelu prvi put u svojstvu visokog predstavnika, predstavljajući 61. izvještaj visokog predstavnika, imajući u vidu da je dobra praksa i da je važno informirati Ujedinjene narode o dešavanjima u Bosni i Hercegovini. S obzirom da je prošlo devet mjeseci od kada sam preuzeo tu ulogu, mogu potvrditi da to ni u kom smislu nije lak posao. Ali je vrijedno truda i čast mi je obavljati ga.
Želim naglasiti da građani Bosne i Hercegovine zaslužuju razumijevanje i posvećenost međunarodne zajednice. Radi se o ljudima koji su vrijedni, okrenuti miru, iz svih etničkih zajednica i ostali. Uistinu su na dobrom putu ka evropskim integracijama, ali u međuvremenu se treba posvetiti i pratiti određene političke prepreke.
Na početku da budem jasan da, iako postoje prijetnje ustavnom poretku Bosne i Hercegovine koje dolaze prije svega iz jednog dijela zemlje, ozbiljni izazovi njegovoj funkcionalnosti postoje u cijeloj zemlji, a ja ću se pozabaviti najozbiljnijim.
Dame i gospodo,
U aprilu se navršilo 30 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini. Još od prošle godine, građani te zemlje, pa čak i međunarodni mediji, špekuliraju o mogućnosti novog rata. U Sarajevu su se ispred mog ureda okupili demonstranti apelirajući na mene da interveniram da se to ne dogodi.
Više od 26 godina od potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir, Bosna i Hercegovina je i dalje zemlja traumatizirana ratom. Svaka osoba koja je proživjela rat još uvijek je na ovaj ili onaj način ranjena. I vidim da je želja za očuvanjem mira prisutna i kod Srba, Hrvata, Bošnjaka i drugih.
I ne samo to, ovo kolektivno sjećanje baca duge sjene na mlađe generacije, rođene u ratu i poslije rata – koje, suočene sa stalnom nestabilnošću, nažalost napuštaju zemlju u rekordnom broju.
Sukob u Ukrajini, ne tako daleko, otrežnjujući je podsjetnik da ni u 21. vijeku nije nemoguć još jedan rat na evropskom tlu. U tom kontekstu, gostujući senator Sjedinjenih Država nedavno je rekao u Sarajevu: “Ovo je veoma zabrinjavajuće vrijeme” za Bosnu i Hercegovinu. Ne postoji konkretna opasnost od rata, no mogućnost podgrijavanja tenzija ili kreiranja incidentnih situacija ostaje velika.
U tom kontekstu, zahvalan sam na kontinuiranom prisustvu misije EUFOR-ALTHEA, vojnog partnera OHR-a, kao mjeri izgradnje povjerenja i neophodnog mehanizma za očuvanje mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Ali zašto je međunarodno prisustvo, osmišljeno u Daytonu, i dalje potrebno 2022. godine?
U svom izvještaju generalnom sekretaru, napominjem da, kao i u prethodnom periodu, vlasti Republike Srpske nastavljaju sa retorikom i djelovanjem, između ostalog i usvajanjem zakona, koji narušavaju ili imaju potencijal da naruše ustavni okvir Bosne i Hercegovine.
U decembru je parlament Republike Srpske usvojio zaključke kojima se entitetskoj vladi nalaže da se povuče iz nekoliko prethodnih sporazuma o prenosu nadležnosti sa entiteta na državu, uključujući odbranu, indirektno oporezivanje i pravosuđe. Zaključci obavezuju Vladu Republike Srpske da u roku od šest mjeseci donese entitetske zakone u ovim oblastima sa odredbama koje državne zakone proglašavaju nevažećim u tom entitetu.
Ukoliko bi se provelo, to bi u najmanju ruku značilo povlačenje Republike Srpske iz zajedničkih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine – što je rezultat jedne od najznačajnijih reformi daytonske ere i jedno od najpozitivnijih dostignuća proteklih godina – i potencijalno formiranje njene vlastite vojske. Za sada je takav pokušaj zaustavljen uz pomoć međunarodne zajednice.
Vodeća vladajuća politička partija u Vladi Republike Srpske u više navrata se zalagala za “mirnu disoluciju” zemlje, a potom je cilj svojih zakonodavnih poduhvata označila kao “nezavisnu Republiku Srpsku u okviru daytonske Bosne i Hercegovine”.
Nedavno sam razgovarao sa jednim šefom države iz ove regije. Rekao mi je: Ne trebate zaboraviti da u ovoj regiji nema mirne disolucije. Ne želim komentirati, nego samo podijeliti s vama ovo zapažanje.
Izraz “izvorni Dayton”, koji često koriste vlasti Republike Srpske, zapravo pokazuje nepoštivanje Ustava. Promjene ustavnog poretka ne mogu se provesti jednostrano, nego samo zajedničkim odlukama u parlamentu, pri čemu se moraju poštovati odluke Ustavnog suda i daytonska načela. Više puta sam pozivao na razgovor o eventualnim strukturalnim potrebama za poboljšanjem strukture Ustava, ali sa ove strane nisam dobio nikakav odgovor. Visoki predstavnik, kao odgovorni tumač Općeg okvirnog sporazuma za mir, prema članu V Aneksa 10, osigurat će poštivanje ovih temeljnih obaveza.
Do kakvih zaključaka bi građani u bilo kojem društvu mogli doći, a posebno u društvu koje se još uvijek oporavlja od trauma, slušajući takvu retoriku?
Ono što vlasti Republike Srpske zapravo žele jednostranim povlačenjem iz sporazuma o prenosu nadležnosti na državu, postiglo bi, kada bi se provelo, de facto otcjepljenje entiteta istupanjem iz ustavnog okvira i preuzimanjem nadležnosti države.
Naglašavam da entiteti Bosne i Hercegovine postoje na osnovu Ustava. Oni su ustavni dio države, ali nemaju pravo na otcjepljenje. Najavljeni potezi vlasti Republike Srpske dovode u pitanje suverenitet Bosne i Hercegovine. Ja, kao visoki predstavnik, i Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, opredijeljeni smo za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
Dužnost međunarodne zajednice je, u skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir, da štiti prava sva tri konstitutivna naroda i ostalih, kako bi svi građani mogli izraziti svoj identitet tako da nijedan ne dominira nad drugim.
Krajem prošle godine sastao sam se sa predstavnicama Udruženja Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe, Žene Srebrenice, Majke Srebrenice, i Žene Podrinja, koje su živi podsjetnici na to kolika je cijena rata. I ovog jula one će još jednom obilježiti genocid koji je počinjen u Srebrenici 1995. godine. Međunarodna zajednica mora razmotriti sve mjere koje joj stoje na raspolaganju kako bi osigurala da u Bosni i Hercegovini prevlada mir.
I moramo nastaviti sa naporima na jačanju pomirenja i društvene kohezije, koji do sada nisu ispunjeni. S tim u vezi, moram napomenuti da školski programi koji se radikalno razlikuju po etničkim linijama nisu način da se prevaziđu sjenke prošlosti. Dakle, razlike između Srba, Hrvata, Bošnjaka i drugih moraju se poštovati, ali mora postojati i opredijeljenost da se doprinese cjelini.
Mogu izvijestiti da se mnogo radi na tom pitanju u civilnom sektoru. Imamo pozitivne vijesti iz Brčkog, kondominija Republike Srpske i Federacije, gdje je u planu podizanje zajedničkog spomenika žrtvama rata bez podjela na osnovu različitih etničkih pozadina žrtava. Mislim da je to značajan korak.
***
Dame i gospodo,
Ne samo od prošle godine već dugi niz godina, Bosna i Hercegovina je zaglavljena u ciklusu kriza koje kreiraju politički lideri. Isto toliko godina, međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini zagovara „odgovornost domaćih organa“.
Imajući u vidu stalno osporavanje Općeg okvirnog sporazuma za mir u protekloj deceniji, ambasadori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira i ja složili smo se da je potreban drugačiji odgovor.
Uz podršku Upravnog odbora, iskoristio sam svoje izvršne ovlasti kao visoki predstavnik i donio odluke kao odgovor na nezakonite i destabilizirajuće korake koje su poduzele vlasti Republike Srpske.
Te odluke se odnose na Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje organa javne vlasti, koji je Republika Srpska usvojila u februaru ove godine. Ovaj zakon krši nekoliko pravosnažnih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Međutim, nakon 27 godina nismo u mogućnosti doći do zakona na državnom nivou o prijenosu državne imovine na različite nivoe javnih usluga i javnih potreba. To je poražavajuće, i raduje me da se sada, nakon moje odluke, čini da postoje pokušaji da se sjedne zajedno i radi na ovome, što vidim kao vrlo, vrlo neophodno.
Primjena ovog zakona onemogućila bi prihvatljivo i održivo rješavanje pitanja državne imovine, što je od 2008. godine prvi cilj programa 5+2.
Umjesto da svojim ovlastima djelujem u ime entitetske skupštine i poništim taj zakon, naložio sam suspenziju njegove primjene sve dok on ne dođe pred Ustavni sud. Stoga, vratio sam to institucijama države.
Ove odluke nisu donesene olako, i pribjegnuto im je kao krajnjem sredstvu, nakon što su iscrpljene sve druge mogućnosti, uključujući dijalog i apele na najviše nivoe rukovodstva Republike Srpske.
***
