Piše: Almasa Hadžić
Moje bdijenje za novinare ubijene u
Gazi su moji tekstovi, moji javno izrečeni stavovi o ubijanju novinara i
njihovih porodica koji su, nažalost, samo brojevi u nizu od blizu trideset hiljada ubijenih stanovnika
Gaze među kojima više od 12.000 djece.
A tek koliko hiljada ranjenih,
osakaćenih, koliko hiljada djece siročadi, djece koja trenutno umiru od gladi,
od obične prehlade, od zaraze virusa dobijenih iz vode koja nije voda, čija
lica su unakažena vatrom eksploziva kojim su razarane njihove kuće, skloništa,
bolnice u kojima su se liječili...
To se zove genocid, ustvari fašizam
21. stoljeća.
Bosanski novinari danas su, na poziv
Udruženja BH novinari, neko učenjem
fatihe, neko paljenjem svijeća, ili, jednostavno, šutnjom, u nemoći da bilo šta
drugo učine, javno, odavali počast ubijenim novinarima u Gazi, koji su ubijani,
najprije, zato što su Palestinci, a onda što su direktni prenosioci istine o
zločinu koji se čini nad njihovim narodom.
Tugovali su oni u Sarajevu, Tuzli,
Banja Luci, Zenici...
Bio je to naši ljudski i
profesionalni dug koji neće puno pomoći kolegama koje fašistički geleri već četiri mjeseca vrebaju dok snimaju
očeve kako grle svoju ubijenu djecu, siročad dok tumaraju oko svojih srušenih
domova tražeći svoje majke, braću, sestre, dok svjedoče kako snajperi pogađaju
kola Hitne pomoći, ili dok u svijet odašilju strašnu istinu o operacijama bez
anestezije, pogibijama cijelih porodica, ali...
Bar će oni koji prežive znati da
nismo bili na pogrešnoj strani istorije.
