Nedvosmisleno predstavljen kao opasan nacionalista, glorifikator ratnih zločina, kao prijetnja miru i, što je osobito važno, kao pijun ruskog odmjeravanja snaga sa Zapadom, što ga stavlja u poseban geostrateški kontekst.
Piše: Vahidin Preljević
Tekstovi u bečkom Der Standardu,
najkvalitetnijem austrijskom dnevnom listu, o Zapadnom Balkanu, a naročito o
bosanskohercegovačkim pitanjima, spadaju u najkompetentnije novinske napise o
ovoj temi u njemačkom govornom području, prije svega, zahvaljujući odličnoj
obaviještenosti i principijelnim liberalnim pozicijama dopisnice Adelheid
Wölfl.
Njeni članci prenose se često i u Njemačkoj. Der Standard, uz berlinski
TAZ, inače tradicionalno blizak njemačkim Zelenim, posljednjih mjesec i po dana
redovno i intenzivno prati eskalaciju političke krize u BiH. U međuvremenu su
se za krizu zainteresirali i ostali veliki mediji njemačkog govornog područja,
Süddeutsche, Die Zeit, Die Welt, ORF, Deutschlandfunk, Deutsche Welle itd.
U
međuvremenu se iskristalizirala sljedeća slika u medijima na njemačkom govornom
području. Ona ima nekoliko elemenata, i zgusnuto je predstavljena u najnovijoj
analizi bečkog Der Standarda:
1.
Dodik je nedvosmisleno
predstavljen kao opasan nacionalista, glorifikator ratnih zločina, kao
prijetnja miru i, što je osobito važno, kao pijun ruskog odmjeravanja snaga sa
Zapadom, što ga stavlja u poseban geostrateški kontekst. Njegov rušilački pohod
dobio je dodatno na pozornosti njegovim „diplomatskim“ akcijama. U njemačkoj javnosti Orban, Janša,
Vučić i Erdogan imaju veoma lošu reputaciju i smatraju se protivnicima
liberalne Evrope. Barem što se tiče medijske slike, te posjete su mu više
odmogle nego pomogle.
Veoma bitno je i to što je
njemačka štampa pročitala njegov, istina, providan trik da govori o miru, a da
faktički gura zemlju u sukobe i rat. Treba primijetiti da je ovdje bitnu ulogu
odigrao i Schmidtov izvještaj, posebno ona ključna napomena da Dodik želi
ostvariti faktičku secesiju, koju ne bi formalno proglasio. Schmidtov izvještaj
je inače imao veći efekt nego da je u redovnoj proceduri pročitan na Vijeću
sigurnosti UN-a.
Također, sve je izraženija
kritika dosadašnje politike popuštanja Zapada i Evropske Unije destruktivnim nacionalizmima.
Stiče se dojam da sve više sazrijeva svijest o tome da je strategija ili, bolje
rečeno, nedostatak strategije Zapada na Balkanu, zanemarivanje problema, dovelo
do destabilizacije i upada Rusije i Kine (a i Turske) u prazan prostor. Dodik
je, umjesto da svojom 15-godišnjom politikom blokade i destrukcije uvjeri Zapad
da je BiH „nemoguća država“ (da citiramo Dodikovog duhovnog oca Nenada
Kecmanovića) izgleda na putu da uvjeri međunarodnu javnost da je nemoguće nešto
drugo, a to je: da se tolerira njegov rušilački nacionalizam u službi ruskih
interesa. Ako sad čak i zanemarimo ideološku neprihvatljivost „razgraničenja
naroda“ (kako je glasio ratni cilj vodstva RS), a to je načelno odbijanje svake
politike zasnovane na etničkom ekskluzivizmu od strane njemačke javnosti, sve
je jasnije da je ovakav razvoj situacije suprostavljen interesima Njemačke i
Evrope (kako je Njemačka vidi).
Stoga, uza svu
(ne)opravdanu sumnjičavost prema njemačkoj politici na Balkanu, dealovima sa
Putinom oko Sjevernog toka 2, izgleda da se, barem iz medijske slike (i
nedavnih izjava njemačkog ministra vanjskih poslova Heika Maasa), nameće dojam
da je Njemačka, uz Veliku Britaniju i SAD, ipak važan oslonac bosanskohercegovačkog
suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i razvoja njene demokracije. To
nipošto relevantne intelektualne i političke faktore bosanskohercegovačke
države i društva ne oslobađa obaveze da učine sve što je u njihovoj moći da
suzbiju opasnost koja se nadvila nad zemlju.
Krajnje je vrijeme da svi postanu
svjesni svoje odgovornosti.
