A Lovrinovićev šef upravo „misli i želi“ ustvari kopa i nogama i rukama, samo što to još uvijek ne smije javno da izusti, da se u državi BiH, baš kao danas u Mostaru, postroje sve jedan do drugog legitimni Hrvat do Hrvata.
Piše: Almasa Hadžić
Da zaboravimo sve laži i
izmišljotine, svu izlivenu mržnju i snove
obožavalaca ratnog, a i mirnodopskog UZP-a o Bosni i Hercegovini kao
državi u kojoj „Bošnjaci majoriziraju Hrvate“, da na sve to kažemo „puj pike ne
važi“, ali kako prešutjeti do sada nečuveni potez koji je u vidu prijedloga zakona kojim bi se
u lična dokumenta upisivala i nacionalna
pripadnost građana ove zemlje, u proceduru uputio HDZ-ov parlamentarac Nikola
Lovrinović.
Historičar, iliti povjesničar u
liku poslanika Lovrinovića, traži da se svakom u matične knjige, u ličnu kartu,
a može i u rodni list, ako imate manje od 18 godina, upiše podatak o
nacionalnoj pripadnosti, to jest da se zna je li dotični nosilac dokumenta
konstitutivni Hrvat, Bošnjak, Srbin ili, možda neko ko se piše drukčije.
Mudrost, kojom Lovrinović
objašnjava svoj, tačnije prijedlog HDZ-a, odnosno njegovog šefa Dragana Čovića,
jeste ta da se, kojim slučajem, među Hrvate ne bi uvukao kakav nelegitimni i
nekršteni, Hrvat u liku Edima Fejzića,
ili nekog drugog „Hase i Huse“ i tako na nekom od narednih izbora ne oskrnavi
naciju kojoj Lovrinović pripada, a i legitimnost sebe kao kandidata dovede u
pitanje.
To što je za potrebe HDZ-a neki Hrvat,
kao što je Goran Opsenica, mogao,
odjednom postati Srbin, to, za Lovrinovića nije bitno.
Svašta smo se u ovih 27 godina,
postdejtonske borbe za vlast domaćih „uvaženih
poslanika i zastupnika“, iz raznih političkih subjekata, naslušali i nagledali,
ali veće budalaštine od ove Lovrinovićeve nismo čuli.
Sve smo mislili da nema dalje, da
nema gore, ali, jučer smo vidjeli da, ipak, ima.
Prevazišao je Lovrinović svojim
prijedlogom, čak i Dušanku Majkić iz
svih njenih dosadašnjih saziva koliko nas je kao zastupnica ili delegatkinja,
ova banjalučka krasotica, zabavljala
svojim prijedlozima, primjedbama, zaključcima.
Naprosto, došao je u rang
Aleksandra Vulina, koji govori i predlaže ono što njegov nadređeni misli i želi, a sam ne
smije izgovoriti.
A Lovrinovićev šef, upravo, „misli
i želi“ ustvari kopa i nogama i rukama, samo što to još uvijek ne smije javno
da izusti, da se u državi BiH, baš kao danas u Mostaru, postroje sve jedan do
drugog legitimni Hrvat do Hrvata, pa da se na prozivci tačno vidi koliko ih ima
„za dom“ spremnih, ustvari sposobnih za budući raspored po nekim novim Dreteljima,
Gabelama, Heliodromima.
Po Lovrinoviću, tačnije, zakonu
koji je uputio u parlamentarnu proceduru i to na usvajanje po hitnom postupku,
uz ime i prezime, matični broj, datum i mjesto rođenja, izdatog ličnog
dokumenta, svaki punoljetni građanin ove zemlje i njegovo maloljetno dijete
moralo bi imati oznaku „Hrvat, Bošnjak, Srbin“ ili oznaku „ostali“
Nedostajala bi samo oznaka za
partijsku pripadnost, ali i to, ako se budemo držali pameti Nikole Lovrinovića,
odnosno njegovog šefa, nije na „daleku štapu“.
Lovrinović je imao hrabrosti da
predloži, a mi ćemo vidjeti ko ima hrabrosti da glasa za ovakav i slične
diskriminirajuće zakone.
