Negatori genocida, crknite!

Niko više nikome ne treba objašnjavati, ne samo šta se u Srebrenici dogodilo u julu 1995. godine, već i niko više ne treba pitati, a još manje strahovati, hoće li se u budućnosti imati ko sjećati žrtava genocida, ali i pamtiti, kako pojedince, tako i sistem koji je naređivao njihovo strijeljanje, klanje, sakrivanje u grobnice njihovih tijela...

Piše: Almasa Hadžić

Gromovi laži, kojim se već 26 godina pokušava zatrijeti istina o zločinu genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici, ponovo su, umjesto na žrtve, udarili po obrazu one iz čijih usta izlaze.

Laži nikad nisu čovjeka mogle pokazati nit boljim nit časnijim, već samo gorim, nepoželjnim i prezrenim, posebno kad ih izgovara onaj ko se smatra vođom, prvim među prvim u svom narodu ili državi.

Ne vjerujem da su se danas Milorad Dodik iz Laktaša i njegov zaštitnik Aleksandar Vučić iz Beograda, predvodnici svih negatora zločina genocida, imalo zamislili nad svojim lažima, a kamo li da su osjetili mrvu srama pred porukama Muhameda Avdića, sina učitelja Azema iz Srebrenice, koji je obraćajući se na komemoraciji u Potočarima opisao susret sa izvjesnim Perom Milićem čovjekom koji je odveo njegovog zarobljenog oca, nakon čega mu se do danas gubi svaki trag:

„..ne znam da li je to adekvatna riječ koja opisuje moje stanje: je li to riječ sreća što je prema mom babi učinjena nepravda, nego da je moj babo živ i da je prema drugim činio nepravdu i da nosi teret zločinca...“ .

Bolje i žrtva nego zločinac sugerirao je Avdić ponosan što se njegova djeca ne stide djedovog imena i, uopće, svog porijekla, ne izričući pitanje da li je, zaista, njih stid.

Nije, naravno, jer stid je vrlina dobrih, časnih i poštenih ljudi.

Zatvoreni u svojoj samoobmani i lažima, negatori zločina na čelu sa svojim vođama, danas 11. jula, bez obzira što se ne stide, zaista su bili ogoljeni i pokazani u (ne)moralnom svjetlu u kome žive, nacrtani da im svako prepozna lik pa i utrobu u kojoj negacijom genocida gnoje njegovo novo činjenje.

Jer svi su danas, iznova, čuli, šta je o odgovornosti za počinjeni genocid, kao i onim koji ga negiraju i veličaju njegove počinioce, kazao časni sudija Carmel Agius.

„...odgovornost za počinjene zločine leži, isključivo, na ramenima počinilaca, kao i onih koji su ih vodili i podsticali“ poručio je Ađius.

A vodio ih je i podsticao sistem koji je tada vladao i u Republici Srpskoj i u susjednoj Srbiji, baš kao što njihov današnji sistem „vodi i podstiče“ negiranje genocida i slavljenje osuđenih ratnih zločinaca i zločina koje su počinili.

Njih danas nije bilo u Potočarima.

Ne zato što ih je stid, već zato što u svom kukavičluku nemaju hrabrosti pogledati u oči istini, jer istina nije narativ kojim komuniciraju s vlastitim narodom i na kome odgajaju svoje potomstvo.

Današnja komemoracija u Srebrenici definitivno je pokazala da za svjedočenje istine o genocidu, ne samo u BiH i njenom okruženju, već širom svijeta, ne treba pečat Srbije, a još manje entiteta u čijim temeljima je začet, da bi počinjeni genocid bio priznat.

Pokazala je da niko više nikome ne treba objašnjavati, ne samo šta se u Srebrenici dogodilo u julu 1995. godine, već i da niko više ne treba pitati, a još manje strahovati, hoće li se u budućnosti imati ko sjećati žrtava genocida, ali i pamtiti, kako pojedince, tako i sistem koji je naređivao njihovo strijeljanje, klanje, sakrivanje u grobnice njihovih tijela...

Negatori genocida, jeste li svjesni da ste izgubili?

Izgubili ste u boju sa istinom, u kome je glavno oružje, oduvijek bila čast i časnost, a ne laž, odnosno, negacija istine.

Što prije to shvatite bolje i za vas i za one koje „vodite i podstičete“.