Nedovoljno za rat, nedovoljno protiv rata: Kako je skončao drugi čovjek Ruske pravoslavne crkve

Njegovo prigušeno protivljenje odražava stvarnost intelektualaca i građanskih lidera u bezbrojnim autoritarnim režimima kroz historiju: da li je bolje pokušati koegzistirati s režimom, glasno negodovati ili ići u egzil?

Piše: Elisabeth Braw

Vladimir Putin je smijenio mitropolita Hilariona Alfejeva, kojeg se često opisuje kao ministra vanjskih poslova Ruske pravoslavne crkve i zapravo njenog drugog čovjeka.

Do otpuštanja prošlog mjeseca, Hilarion je bio de facto crkveni prijestolonasljednik. I za razliku od svog sadašnjeg vođe, tvrdoglavog prorežimskog patrijarha Kirila, mitropolit Ilarion je energičan i visoko inteligentan duhovnik, istaknuti teolog i vrhunski kompozitor. I dok se čini da je Kirilova nepokolebljiva podrška politici Kremlja motivirana uglavnom oportunizmom, Hilarion je bio nešto samostalniji

Njegova smjena signalizira da Putin više ne može tolerirati ni najmanje nezavisno razmišljanje u njegovoj blizini. Kada autoritarni režimi dosegnu ovu fazu propadanja, obično ne mogu preživjeti – iako period između vidljive truleži i kolapsa može biti dug i bolan.

Svako ko želi da bude ponizan treba samo da pogleda Hilarionov životopis. Sa samo sedam godina, mali Grigorij Alfejev — kakav je tada bio — primljen je u visoko cijenjenu moskovsku muzičku školu, gdje se specijalizirao za violinu i kompoziciju do diplomiranja 1984. godine. Kao što je tada bilo potrebno, Alfejev je tada završio dvije godine vojne službu, nakon čega je studirao kompoziciju na Moskovskom državnom konzervatoriju Čajkovski. On je, potom, 1987. godine dao je otkaz da bi postao monah u ruskom pravoslavnom manastiru u (tadašnjoj sovjetskoj) Litvaniji, uzevši ime Hilarion.

Od tada je ostao ruski pravoslavni monah, a posljednjih godina služi kao episkop. Zaista, brzo se uzdigao kroz redove - u dobi od 44 godine već je bio mitropolit i predsjedavajući Odjeljenja za vanjske crkvene odnose – primarne veze Crkve s ostatkom svijeta. Također je obnašao mnoštvo drugih crkvenih uloga, uključujući članstvo u Predsjedničkom vijeću za saradnju s vjerskim udruženjima, a postao je poznat po svom angažmanu u međuvjerskom dijalogu.

U međuvremenu je doktorirao teologiju na Univerzitetu u Oxfordu i na Sergijevom pravoslavnom teološkom institutu u Parizu, te napisao veliki broj naučnih — i uglednih — radova o crkvenoj historiji i teološkoj disciplini poznatoj kao sistematska teologija.

Postao je profesor na Univerzitetu Fribou u Švicarskoj. Napisao je nekoliko velikih djela za hor i orkestar, od kojih je neka emitirao BBC.

Hilarion je, u stvari, toliko strašna sila da se njegovo uzdizanje na najviši položaj Ruske pravoslavne crkve smatralo samo pitanjem vremena. To će zahtijevati da 75-godišnji Kiril umre ili odstupi.

Kada je Putin napao Ukrajinu 24. februara, Hilarion napad nije osudio. Kada je u martu Komisija biskupskih konferencija Evropske unije pisala patrijarhu Kirilu tražeći od njega da osudi rat, Hilarion je odgovorio rekavši da „pozivamo sve da se usrdno mole za prestanak svake vojne konfrontacije između Rusije i Ukrajina.” U drugim prilikama govorio je o zlima rata, ne izdvajajući Kremlj.

Hilarionova opreznost ga je izdvojila od njegovog šefa, koji je odobravao agresiju Kremlja.

Kritika rata općenito nije bila dovoljna Univerzitetu u Fribou, koji je u martu suspendovao Hilariona, zamjerajući ga što nije iskoristio "svoj crkveni i politički utjecaj, da javno i nedvosmisleno osudi vojnu invaziju Rusije na Ukrajinu".

Sada ga je otpustila Ruska pravoslavna crkva zbog nedostatka podrške ratu u Ukrajini. Tačnije, on je degradiran. Kiril je 7. juna postavio Hilariona za mitropolita u Budimpešti i Mađarskoj, gdje je služio prije dvije decenije.

Zvanično, Hilarionovo imenovanje je samo crkveno, ali mnogo govori o stanju duha Putina, čovjeka kome Kiril tako vjerno služi. Sklanjanjem Hilariona, koji je držao svaku kritiku Putina podalje od očiju javnosti, Kiril signalizira da Putin neće tolerirati bilo kakvo neslaganje, ma koliko prigušeno. Putin, sa svoje strane, signalizira da oko sebe želi samo najpokornije.

Tekst je u svojoj punoj formi objavljen na stranici Centra za evropsku političku analizu (CEPA)