To što Vukanović, bez imalo straha vlastodršcima u RS-u, posebno u Trebinju, danonoćno puše za vrat, neki vide kao njegovu ličnu hrabrost, dok drugi smatraju budalaštinom.
Piše: Almasa Hadžić
Uhapšen Nebojša Vukanović!
Vukanović uhapšen zbog napada na
sudiju i tužioca!
Vukanović, pušten iz pritvora!
Vijesti su to koje su danas
preplavile bh. portale i elektronske medije i koje su, čak, zasjenile i dolazak
premjera Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, Zdravka Krivokapića, a koji je u
Sarajevo stigao s „naramkom prijateljstva“ prema njegovim domaćinima, valjda
preostalog još od vremena litijskog uznesenja i Amfilohijevih „Boguumilnih“ poruka.
I sve da je Nebojša Vukanović znao
da će njegovo hapšenje, u medijima zasjeniti Krivokapićevo gostovanje u
Sarajevu, vjerovatno svoju „zagrebanciju“ sa tužiocima i sudijama, njegova plaha
narav, ne bi mogla ostaviti za naredni dan.
Nije Nebojša Vukanović, poznatiji
kao Vukan, loš čovjek.
Trebinjci koji ga poznaju, znaju da
je iz „poštene kuće“ i da mu se, otkako se aktivirao u politici, ne može
prigovoriti ništa što „krasi“ biografiju
najmanje 80 posto bh. političara i čuvara njihove vlasti, to jest talovi
i kriminal.
Vukanovićeva pojava na političkoj
sceni entiteta RS u Federaciji BiH, baš kao i pojava Draška Stanivukovića,
doživljena je kao „zračak nade“.
Odjednom su postali dah nekih novih
političkih vjetrova iz entiteta RS koji bi, povjerovalo se, u vremenima sve
snažnijeg potpirivanja međunacionalne netrpeljivosti, stalnih najava
razdvajanja i prekrajanja države, mogli pomoći stvaranju mirnijeg i poštenijeg
ambijenta za život građana ove zemlje.
No, vjerovanje - ludom radovanje,
stara je narodna!
Stanivuković se vrlo brzo pokazao
da nije to što se mislilo.
Osiljen haram parama svog oca, po
obrazovanju i znanju daleko ispod Vukanovića, čim se dograbio stvarne vlasti
„proklizao“ je na najosjetljivijim pitanjima, a to je nacionalizam, na kome je,
baš kao i njegov nacionalistički uzor Milorad Dodik, počeo graditi svoju
političku karijeru. Ustvari, na jeftinom srbovanju!
Upoređujući ga sa Stanivukovićem, Vukanović
je, ipak nešto drugo.
On, bar ono što smo do sada
gledali i slušali, nije lažni nacionalista.
On ne krije da je i „nogama i
rukama“ kopao da pomogne litijašima da s vlasti maknu DPS Mila Đukanovića, kao
i da, godinama čini sve da opoziciji u RS, odnosno SDS-u i PDP-u, to jest Mirku
Šaroviću i Borislavu Borenoviću (u
nedostatku boljih!) pomogne da sa vlasti maknu SNSD i Milorada Dodika.
I SDS i PDP, baš kao i SNSD,
odnosno i Šarović i Borenović na jednoj i Dodik na drugoj strani jednako ljube
ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića i jednako, horski, negiraju
zločin genocida u Srebrenici, čemu seVukanović, ni jednom svojom izjavom, nikad
nije usprotivio.
A zna se da svi oni skupa, bili
pozicija ili opozicija, ne daju Bošnjacima u RS da rade u institucijama vlasti,
njihovoj djeci ne daju da izučavaju svoj, bosanski jezik, da tu istu djecu
tjeraju da uče napamet pjesme o Svetom Savi itd.
I svi skupa sanjaju dan da RS, da
li mirnim ili nemirnim putem, istrgnu iz srca BiH i pripoje je Srbiji.
Osnovno pitanje je da li Vukanović
i na koji način ima veze sa ideologijom i željama naprijed pobrojanih.
Bez imalo dileme, ideologija im je ista!
Razlika je samo u tome što se
Vukanović ne pretvara, ne laže narod da je „veliki Srbin“, kako to rade Oni, a koji bi dok veličaju svoje velikosrpsrpstvo,
od onih „malih“, kako se to u Hercegovini kaže „s mrtve majke pokrovac ukrali“.
To što Vukanović, bez imalo straha
vlastodršcima u RS-u, posebno u Trebinju, danonoćno puše za vrat, neki vide kao
njegovu ličnu hrabrost, dok drugi smatraju budalaštinom.
Ko je upravu, teško je reći.
Vukanović je, doduše, navikao da ga hapse, kažnjavaju i
progone.
Ovi što ga progone, opet, na ivici su
sloma što im, kad god krenu „u zijan“ on izleti jal' s lijeve, jal' s desne
strane puta.
Mnogi u Trebinju, iako sa
simpatijama gledaju na ono šta Vukan radi, u strahu da im to vlast ne zamjeri,
bježe da se i ne pozdrave sa njim.
Oni hrabriji, pak, istim tim što su
u „zijanu“, tačnije kriminalu i muljanju, preko ulice dobacuju „eto Vukana“, a
oni kojima je svejedno, dok ispijaju kafu u bašti „Platani“ kad vide Vukana
počnu dobacivati „stiže belajsuz“.
Nebojša Vukanović, nesvakidašnja je
pojava na političkoj sceni eniteta RS.
To što su ga danas uhapsili pa
pustili, ne znači da ga sutra ponovo neće uhapsiti i zadržati na duže vrijeme.
Šta god da urade, Vukan će, zna se,
biti medijska ličnost dana. Kao i danas.
U zbiru, svako njegovo hapšenje je
koji glas više na narednim izborima na kojima će, sasvim sigurno, ovaj profesor
historije, biti nečiji, a možda i svoj kandidat.
Nebojša Vukanović jest belajsuz,
ali ga, iz bezbroj razloga, ne treba potcjenjivati.
