Piše: Almasa Hadžić
Nisu, valjda, ovi bošnjački ministri u Vijeća ministara očekivali da će ministar Staša Košarac, kojega je supruga ne jednom prijavljivala zbog zlostavljanja, glasati da se, zbog ubistva nedužne Nizame Hećimović i još dvoje njenih sugrađana, u državi proglasi dan žalosti.
Ili da osoba, poput ministra Nenada Nešića, koji se danonoćno koprca da količinom srbovanja prestigne Milorada Dodika glasa ZA proglašenje Dana žalosti, obzirom da je uvjeren da je glas PROTIV dodatna doza steroida u bildanju njegovih srpskih mišića.
Ne znam zašto se uopće Vijeće ministara, na čelu sa „vidno ožalošćenom“ HDZ-ovom predsjedavajućom Vijeća i „naknadno ožalošćenim“ ministrima iz reda „Trojke“, tri dana nakon zločina u Gradačcu nadiglo da proglašava dan žalosti i usto ponižava ne samo sebe kao instituciju već i najveći dio naroda iz koga ministri dolaze, dozvoljavajući da im kolege sa kojima za istim stolom sjede i vijećaju, jutros javno kažu „ODBIJ“.
Gdje vam je pamet gospodo ministri „tražitelji“ Dana žalosti za žrtve ubice Nermina Sulejmanovića?!
Ništa, ama baš ništa, kako za članove porodica ubijenih, njihove sugrađane, kao i svakog časnog čovjeka u Bosni i Hercegovini koga je pogodio zločin u Gradačcu, više ne znači to da li će, nakon što su uživali u vatrometu SFF-a, za vikend trknuli do mora, u planinskoj hladovini okretali janjce (i prasiće ako je šta ostalo iza kuge!) ispijali kafe po lokalnim kafićima, predstavnici vlasti, odlučiti da administrativno žaluju za gradačačkim žrtvama.
