Ni pandemija ni "non-paper" nisu mogli natjerati naše političke lidere da sjednu za zajednički sto i - barem - potpišu papirić zajedničkih, temeljnih principa svog djelovanja.
Piše: Sead Numanović
U dva dana dva sastanka.
Prvo su se okupili članovi šarolike, a
iste, koalicije koju predvodi Milorad Dodik i Savez nezavisnih
socijaldemokrata.
Dan kasnije, sakupila se heterogena
grupacija njegovih političkih protivnika, predvođena Srpskom demokratskom
strankom i Mirkom Šarovićem.
Na prvom sastanku dogovarana je dalja
strategija komadanja Bosne i Hercegovine „mirnim putem“.
Na drugom sastanku, dogovoren je
zajednički nastup na izborima pred kraj naredne godine.
U Sarajevu je reakcija na prvi
sastanak bila sasvim očekivana – par saopćenja, nekoliko „teških riječi“ i – to
je to!
Naši samozvani lideri po ko zna koji
put pokazali su da nisu na visini zadatka i da ne trajno ne razumiju težinu
situacije. Ili, još gore – razumiju, ali puštaju da stvari idu svojim tokom: da
se sistem uruši sam od sebe, da svako ode na svoju stranu, a da nama ostane
tetitorij gdje smo, kako bi otpočela finalna faza našeg nestanka.
„Lideri“ probosanskog bloka, kako sebe
vole nazivati, do sada su imali cijeli niz razloga da sjednu i razgovaraju.
Pandemija je na prvom mjestu.
Nikada, ali nikada, nisu sjeli da vide
ko zna koga, kome se ko može obratiti za savjet, pomoć, podršku... bilo šta.
Ko bezglave kokoši oni bauljaju po
javnoj sceni i jedino što znaju je kidisati jedni na druge.
Njihova retorika otišla je toliko
daleko da je čak i reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović u sedam dana dva
puta morao apelirati da se strasti smire, retorika ublaži.
Zalud! Ona je postala još gora.
Ni institucija reisa nije ih uspjela
dozvati pameti. I prosto čudi da in reis nije došao pod baražnu vatru naših
infantilnih vođa.
Umjesto da sjednu i dogovore
zajednički rad protiv pandemije, oni su se jođ više udaljili.
I zato su svi oni odgovorni za toliki
broj umrlih, te stanje kolektivnog poniženja našeg stanovništva koje je osuđeno
da iščekuje sadaku iz Beograda i Ljubljane, dok mi gledamo redove naših
istaknutih pripadnika pred srbijanskim centrima za vakcinaciju.
Vrući krompir nabavke vakcina prebačen
je na pleća par entuzijasta.
Sramota je isuviše blaga i nadasve
nedostatna riječ kojom možemo opisati takvo ponašanje „vođa“.
U sjeni pandemije u javni diskurs
ušetala je priča o mirnom raspadu Bosne i Hercegovine.
Odista, ništa se spektakularno novo
nije moglo čuti na tu temu.
Sve je tu već dugi niz godina. Sve se
odvija pred našim očima, sve transparentnije i sve brutalnije. Vrhunac je
sastanak u Predsjedništvu Bosne i Hercegovone gdje se članove tog tijela
upitalo da li se mogu mirno razići.
I sve bi ostalo skriveno od nas. Ali nije.
I ni to nije bilo dovoljno da se „probosanski
blok“ okupi i porazgovara.
U bošnjačkom i bosanskohercegovačkom
političkom korpusu, makar deklarativno, postoji zajednički sadržalac politike
svih stranaka. Barem deklarativno, naglašavamo ove dvije riječi, Bosna i
Hercegovina u postojećim granicama, multietnička i multi-sve ostalo je
neupitna.
No, izgleda da to nije tačno!
Da jeste, lideri bi se davno okupili i
ceremonijalno potpisali papirić gdje bi se barem o tome usaglasili.
Komešanje u narodu zbog objavljenih
detalja „non-papera“, koliko god neartikulirano i uz upadljivu šutnju
intelektualne zajednice, možda jeste tračak svjetla na kraju tunela dugog više
od 25 godina. Vidjet ćemo.
Ono u šta možemo biti sigurni je da s
aktuelnom postavom političkog establišmenta koji dominira javnom scenom, bit će
sve gore i gore!
