Sav smisao bošnjačke političke ergele sveden je na reakcije i defanzivu.
Piše: Sead Numanović
Kada je međunarodna zajednica, odmah nakon sloma agresije na Bosnu i
Hercegovinu, 1996. godine, nametnula održavanje općih izbora, slogan Stranke
demokratske akcije bio je – „Naš podržava i Istok i Zapad“.
Lično ga je svojom rukom ispisao (i osmislio) tadašnji lider Alija
Izetbegović.
Dvadeset pet godina kasnije, ne podržava nas ni Zapad, a pogotovo Istok!
Prije nekolliko dana, dvije najveće zgrade u Dubaiju i Abudabiju, akšam
su dočekale u bojama zastava Srbije.
Emirate je, tako, cijelu noć obasjavao i dvoglavi bijeli orao.
S najvećeg tornja na svijetu – Burdž el Kalifa, šljaštila je srbijanska
trobojka, kao manifestacija neraskidivog prijateljstva i bratstva Emiraćana i
Srba.
I ne trebamo se pitati da li će 1. marta zastava Bosne i Hercegovine
šljaštiti s najvećih zgrada Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Neće!
Na drugoj strani planete, Joe Biden izabran je za predsjednika
Sjedinjenih Američkih Država.
Euforija povodom njegove pobjede – čini se – bila je veća u Sarajevu,
nego u Vašingtonu.
Naši politički lideri, ničim zasluženo, maksimalno su nevidljivo hajcali
euforiju, da se stvorila percepcija da su svi naši problemi riješeni.
Biden je čarobnjak Merlin, koji će čarobnim štapićem riješiti sve naše
probleme već jučer i mi ćemo konačno odahnuti. Bez dodika, republika srpskih i
hercegbosanskih, apsolutni gospodari na
cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine gdje će se „naši“ dekreti bespogovorno
izvršavati...
Biden jeste prijatelj Bosne i Hercegovine. Ima dugu historiju borbe na
pravoj strani.
On je i zadnji visoki američki zvaničnik koji je posjetio Sarajevo davne
2009. godine.
Kao potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država, došao je u glavni grad
Bosne i Hercegovine i – između ostalih – održao govor pred poslanicima oba doma
državnog parlamenta. Poručio je šta SAD očekuju od BiH, koje se reforme trebaju
provesti, šta se treba uraditi, kako bi naša zemlja ostala u fokusu SAD.
Ništa ga nismo poslušali.
Od onoga „i Istok i Zapad“, za prilično kratko vrijeme, došli smo do ni
Istok, a ni Zapad.
Kako?
Zašto?
Odgovor je vrlo jednostavan.
Nakon Alije Izetbegovića, političkom scenom počeli su dominirati neizživljeni,
nezajažljivi i nadasve ograničeni i nesposobni bošnjački političari.
Autizam, lijenost, ograničenost (da ne kažemo nešto gore, mada
ispravnije)... njihove su glavne karatkeristike.
Ko od „vajnih lidera“ bošnjačke političke scene ne samo danas, već
proteklih deset godina, ima bliske prijateljske kontakte, a da o susretima ne
govorimo, s bilo kime iole relevantnim na Zapadu? Ili Istoku, svejedno!
Kada smo zadnji put vidjeli Bakira Izetbegovića u Vašingtonu, Nermina
Nikšića u Parizu, Elmedina Konakovića u Briselu?
Ili bilo koga od njih trojice u Dubaiju (pod uslovom da tamo nije kao turista!).
Bilo je nekih kontakata s Ankarom. No, je li Izetbegović Junior zaboravio
gdje je ta Ankara uopće. Ili je možda dobio rampu, iz njemu znanih razloga!?
Bošnjačka politička scena obiluje izričajima negativne kadrovske politike
koja dominira političkom scenom. Istinski kriterij nije sposobnost, već
poltronstvo. Zato, s jedne strane, svjedočimo neviđenoj bahatosti političara,
koja se posebno manifestira na društvenim mrežama kao prividu da se „nešto radi“,
a s druge strane, rastućem gađenju prema političarima i politici u ovoj zemlji.
Da li je takva situacija među bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima?
Apsolutno nije!
Ne samo da SNSD i HDZ – kao najjači eksponenti Beograda i Zagreba – imaju
infrastrukture ove dvije države na raspolaganju i to svakodnevno vidimo, već i
njihovi lideri rade.
Sav smisao bošnjačke političke ergele sveden je na reakcije i defanzivu.
U međunarodnim političkim krugovima u Bosni i Hercegovini odavno se SDA
posprdno naziva Strankom demokratske REAKCIJE.
Najjača bošnjačka politička stranka jeste upravo to. Svela se na nemušta
odgovaranja na sve i svašta, o svom se jadu zabavila ponajviše zato što se njen
lider zatvorio u sebe, postao sam sebi svrha i cilj. Nema nikakve smislene
inicijative, akcije, nema iskrenosti, dobrohotne otvorenosti...
SDA na čelu s Bakirom Izetbegovićem djelom - radom potvrđuje ono što se,
nakon sloma agresije u Beogradu zlurado komentiralo kroz sintagmu „dobili su
BiH kao državu, ali s njom ne znaju šta će“.
I da se, odmah, ni Nikšić ni Konaković i ostali ne uzohole – gori su od
Izetbegovića!
BiH jeste država.
No, na putu je da to prestane biti. I podaleko se
odmaklo u tom procesu.
Država se gradi dobrim zakonima. Od temelja prema krovu.
Toga nema! Jer, zakoni ne odgovaraju liderima.
Djela bošnjačke političke ergele zorno svjedoče da će oni biti
najsretniji kada se ova država raspadne, a njima u krilo padne „bošnjački pašaluk“ da u njemu neprikosnoveno
vladaju, a ogorčeni narod hajcaju u frustrirajuću i samouništavajuću mržnju
prema svijetu koji je „kriv za to“.
Imalo bi se ovdje još mnogo toga napisati, oštro prigovoriti
Izetbegovićima, Nikšićima, Konakovićima...
No, vrijeme opasno curi.
Ne podržava nas ni Istok ni Zapad jer smo i jedne i druge brutalno
otjerali od sebe.
Ne podržavamo ni sami sebe.
Čak 83 posto mladih ljudi, od 18 do 30 godina, panično traži način da
pobjegne odavde.
Brojke su sve strašnije.
Bosna i Hercegovina, kao država, u alarmantnom je stanju kome.
