Mladi Irfan Halilagić na meti partijskih „moralista"

Vatru bljuju oni koji „nisu završili poslove do kraja“, izborne krađe doveli do perfekcije i koji su, vucarajući se po parlamentima, vladama, agencijama, direkcijama, odnosno vireći iz pozadine političkih partija koje su na vlasti, bez obzira kako se zovu, ubjeđeni da samo oni imaju pravo odlučivati ko u kojoj fotelji u vlasti može sjediti.

Piše: Almasa Hadžić

Otkako je objelodanjeno da je SDA za budućeg premjera Vlade Tuzlanskog kantona kandidirala mladog Irfana Halilagića, brdo uvreda i prozivki sručilo se na ovog, ni krivog ni dužnog mladića i stranku koja ga je kandidirala.

Ne pada mi na pamet da branim ili glorificiram SDA i one koji su dio njenih stranačkih struktura, bilo da su u vlasti ili ne. Eto ih tamo.

Još manje mi pada na pamet da povlađujem starim, ohrdanim, to jest, zakržljalim u svemu, samo ne u imovnom stanju, članovima tobože građanskih političkih partija, čiji bijes zbog gubitka vlasti i moći koju vlast donosi, se čuje „do Stanbola“ jer im je iznenada prekinuto „šejtansko kolo“ u kojem su se neki od njih itekako bili zaigrali.

Halilagiću se, po svoj prilici, na teret stavlja to što je, prije svega, član SDA, što ima 34 godine i što je izuzetno odgojen, pristojan i kulturan mladić.

Što nije kupio diplomu, postao doktor nauka na „Kalosu“ ili u Vitezu, što stranačkim vezama nije zaposlio sestru i to ne jednu, nego dvije, brata, švalerku..., što do sada nije promjenio bar nekoliko političkih partija, jednostavno, što mu se ni dlaka s glave ne može uprljati nekom nepodopštinom koja bi ga kompromitirala.

Pljuju ga i denunciraju upravo oni koje ni jedan čestit čovjek mašicama ne bi dotakao.

Oni koji su od SKJ do danas, mjenjali partije i opredjeljenja kad god usniju da je negdje drugo bolja gibira, oni koji su, skupa sa svojim ideološkim protivnicima, sjedeći u parlamentarnim i ministarskim foteljama po 20 i više godina, postali lična karta našeg kolektivnog tonjenja, oni koji su se u predizbornim kampanjama zaklinjali u „mlade i perspektivne“, a istima nisu dali „primirisati“ nekoj funkciji, oni... da ne nabrajamo.

Prijedlog da tridesetčetvorogodišnji Halilagić stane na čelo buduće Vlade TK, jedan je od rijetko mudrih, pametnih, ali i obećavajućih prijedloga SDA.

Pa zar, po općoj ocjeni, dva najbolja i najčestitija ministra (ne kažem da su ostali bili loši!) u SDP-ovoj Vladi koja je nedavno smijenjena, nisu bili, upravo, oni najmlađi – Elvis Baraković(SDP) i Zlatan Muratović (SBB).

Bili su.

Pa zar Zlatan Muratović kao ministar obrazovanja u nekadašnjoj SDA vladi nije bio onaj koji se hrabro usprotivio odluci svoje vlade o osnivanju kompromitiranog privatnog univerziteta u Tuzli, a koji je danas predmet istrage Tužilaštva TK.

Bio je.

To što su i jedan i drugi pripadnici neke političke partije nikome ne daje za pravo da ponižava njihov rad ili udara na njihov moralni integritet.

Nakon pada Vlade TK, Elvis se vratio na Univerzitet na kome ima zavidnu naučnu karijeru, a sa kojeg je i došao na poziciju ministra.

Zlatan će, ponovo na evidenciju Zavoda za zapošljavanje, jer, za razliku od „stavova i poruka“ partijskih moralista koje ovih dana čitamo po društvenim mrežama, nije se „pobrinuo“ da sam sebe uhljebi na neke državne jasle.

Nit' od Zlatana nit' od Elvisa nije se čula ni jedna ružna riječ na račun kandidiranja Irfana Halilagića.

Kao što to redovno biva, vatru bljuju oni koji „nisu završili poslove do kraja“, oni koji su izborne krađe doveli do perfekcije i koji su, vucarajući se po parlamentima, vladama, agencijama, direkcijama, odnosno vireći iz pozadine političkih partija koje su na vlasti, bez obzira kako se zovu, ubjeđeni da samo oni imaju pravo odlučivati ko u kojoj fotelji u vlasti može sjediti.

Irfan Halilagić, po svemu onome što se o njemu zna, zaslužuje da bude kandidat za premjera.

Kakav god da bude ne može biti gori od mnogih prije njega.