Mala Crna Gora protiv "velike Srbije"

Vučićeva Srbija je svjesno odabrala da bude mala Rusija na Balkanu. Pri tome će se sve druge pozivati na ekonomsku suradnju i okretanje ka budućnosti. A zapravo, jedino Srbija nikako da izađe iz prošlosti, bilo da ne želi s njom se suočiti ili da priželjkuje neke revanše za izgubljene bitke koje su se davno odigrale.

Piše: Sead Numanović

Pravosnažna presuda Ratku Mladiću i usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, izazvali su takvu histeriju u srbijanskim medijima i javnosti, koja nije zabilježena ni za vrijeme Miloševićevog vakta. Tadašnja udarna medijska pesnica oličena u Politici ekspres bila je “kinder schule” u poređenju sa današnjim informerima, aloima, telegrafima i drugim kuririma. Ne zna se šta je više rastužilo srpske patriote: to sto će Mladić ostatak života provesti u ćuzi ili to što su im Crnogorci “zabili nož u leđa”.

Sam Bog zna da li ih je više naljutila “svetska nepravda” ili malena Crna Gora. Šta god da je u pitanju, poslednja dešavanja su, ne prvi put, samo pokazala da je srpsko društvo nespremno za bilo kakav modernizatorski i civilizacijski iskorak. Prevedeno na maternje jezike ovih prostora, to znači da se nije odreklo hegemonističkih pretenzija, po cijenu permanentnog izvoza nestabilnosti u svoj komšiluk, da je nespremno i na minimalno suočavanje sa prošlošću, te je mantra o pomirenju u regionu više utopistička nego što je naivna. Kao što je i tobožnja želja Srbije da postane član EU jednaka priči o drvenom željezu. Naravno, ovdje govorimo o ogromnoj većini tog društva, koja je prilično konstantna, jako glasna i neuobičajeno dobro organizirana. Kako je objavio Informer, službeni glasnik vladajućeg SNS, čak 73 posto građana smatra da je presuda Mladiću nepravedna, a svega 12 odsto smatra suprotno, preostalih 15 procenata nisu imali stav. Tamošnja žuta štampa se prosto utrkivala ko će više i jače glorificirati Mladića, a satanizirati sve one koji se čak i usude analizirati generalov ratni učinak.

I to ne bi bilo ništa čudno, kad su u pitanju tabloidi, da svi oni zajedno nemaju jednog glavnog urednika - Aleksandra Vučića.

Sve što izađe iz tih medijskih haubica je direktna naredba, nekada saglasnost, a vrlo često i kreacija samog predsjednika Srbije. Najpreciznije, to je njegova politika. To što će on sve to negirati, demantirati ili relativizirati je samo nastavak iste predstave, da ga učine “umjerenim, razboritim i odgovornim” političarem u očima međunarodnih mediokriteta i pajaca. Ne zato što drži do njihovog mišljenja, već zbog straha da ne krenu frontalno protiv njegove vlasti, kao što su to učinili u slučaju Miloševića.

U suštini, Vučić smatra da je Milošević imao dobre namjere, ali loš pristup prema međunarodnoj zajednici, da ih nije dovoljno dobro varao, zavlačio i obmanjivao.

Da je imao ispravne ciljeve, ali ponekad nepotrebne i prekomjerne metode, te da je bio suviše mek i popustljiv prema unutrašnjoj opoziciji.

Groso modo, Milošević je bio funkcionalni nacionalist i lažni komunist, Vučić je izvorni radikal i lažni Evropljanin.

Ono što je zajedničko i jednom i drugom je vlast po svaku cijenu i da ona traje što duže i to u zemlji koja će biti teritorijalno veća od današnje Srbije.

Milošević je pokušao to ostvariti ratom sa susjedima i stalnom svađom sa svijetom, Vučić nastoji to realizirati u miru i uz saradnju sa Zapadom, kroz meku moć i kontrolu vlasti i prostora gdje žive Srbi.

I zato nije ni čudo što se u Srbiji za 30 godina apsolutno ništa nije promjenilo, u smislu stanja svijesti, nacionalnih ciljeva i hegemonističkih pretenzija.

Vučićeva Srbija je svjesno odabrala da bude mala Rusija na Balkanu, kojoj je vrhunski interes stalna nestabilnost u regionu, da bi se ona kočoperila svojom snagom i izigravala vatrogasca.

Pri tome će se sve druge pozivati na ekonomsku suradnju i okretanje ka budućnosti.

A zapravo, jedino Srbija nikako da izađe iz prošlosti, bilo da ne želi s njom se suočiti ili da priželjkuje neke revanše za izgubljene bitke koje su se davno odigrale.

S jedne strane, takvo stanje omogućava vlastima da drže u životu san o teritorijalno većoj državi, a sa druge strane permanentna tenzija za fabriciranjem vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, malih i velikih kriza, omogućava da očuvate homogenost vlastite izborne baze, što vam garantira i političku dugovječnost.

Sa glorificiranjem Mladića i protivljenjem crnogorskoj Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, Vučić je zaista dodatno mobilizirao većinu Srba, a posebno svojih glasača.

Međutim, više od Mladića, i Vučića i njegovu vlast je zaboljela Rezolucija. Ne zbog kolektivizacije krivice, kako tvrde, jer toga nema, niti ko to nameće Srbiji, osim samih Srba, već zbog glasanja u crnogorskoj skupštini koje je pokazalo da je ideja “srpskog sveta” na dobrom putu da propadne, kao što je propala i o Velikoj Srbiji. Crna Gora je, bez obzira na sve unutrašnje podjele, poslala poruku da se o njoj ne može nikada više odlučivati u Beogradu.

Tih 55 glasova za Rezoluciju su zapravo dokaz da je većinska Crna Gora protiv vraćanja na staro, protiv svođenja te države na jedan srpski region, a pogotovo protiv Vučićevog upravljanja tom državom na daljinski upravljač.

Preboljeli bi Vučić i njegovi tabloidi nekako i Mladića i Rezoluciju, ali teško mogu prihvatiti saznanje da poslije svega što su uradili i koliko su novca uložili, nisu uspjeli malu Crnu Goru učiniti dijelom srpskog sveta.

Kladioničarsko-fudbalskim riječnikom kazano – bio je to fiks k’o vrata.

Kad ono stativa.