„Legitimni“ blam Dragana Čovića u Banjoj Luci

Šta bi danas, nakon umilnog govora prisutnim poslanicima, kazala pokojna Barbara Hren majka Rudolfova kojega su ubice iz srpske vojske i policije u julu 1995. godine strijeljali na jednom od srebreničkih stratišta.

Piše: Almasa Hadžić

Ne znam da li je današnji gost Narodne skupštine RS, predsjednik HDZ-a i HNS-a, Dragan Čović, nakon što je sa skupštinske govornice u Banjoj Luc blagoslovio njihov rad i uputio riječi podrške entitetu RS, a posebno svom kolegi i prijatelju Miloradu Dodiku, imao vremena da obiđe banjalučkog biskupa Franju Komaricu, ili je to, možda, učinio jučer nakon što je stigao u Banju Luku.

Ako jeste, sigurno je, uvaženom biskupu mogao odgovoriti na mnoga pitanja vezana za stanje i prava hrvatskog naroda u entitetu RS.

Ako, pak, nije, vjerovatno je imao debele, lične razloge za to što nije. Jer obići biskupa Komaricu, a ne suočiti se sa njegovom brigom za svoje župljane – katolike, odnosno Hrvate koji su vjekovima bili dio identiteta prostora koji se danas službeno naziva entitet RS bilo bi prosto nemoguće.

Čović je u Banju Luku doputovao jučer poslijepodne, gdje ga je ugostio domaćin Milorad Dodik.

Skupa večerali, ispričali se, izdogovarali i isplanirali šta im je činiti na realizaciji pitanja „legitimnog predstavljanja“ i to sve uz budno oko banjolučkih bezbjednjaka koji su gosta iz Mostara čuvali „kao zjenicu oka svoga“.

Na teritoriji koju danas pokriva entiet RS, po popisu iz 1991.godine živjelo je oko 144.000 Hrvata.

Po popisu iz 2013. godine bilo ih je oko 29.000 dok ih danas, prema urednim statistikama općina, a posebno crkvenih župa živi oko 10.000 do 15.000.

Uglavnom, riječ je o starijim osobama, dok su oni mlađi, nakon što su im očevi pobijeni u agresiji na BiH, u ime svoje i budućnosti svoje djece, netom nakon agresije otišli u bijeli svijet.

Osim po Hrvatskoj, rasuti su od Evrope do Amerike, slično Bošnjacima koji su ove krajeve također morali napustiti.

Razlog je samo jedan: nemogućnost življenja u uslovima obespravljenosti svake vrste.

Šta bi danas, nakon umilnog govora Dragana Čovića za govornicom NS RS, kada je prisutnim poslanicima poručio „čuvajte Republiku Srpsku“ kazala pokojna Barbara Hren majka Rudolfova kojega su ubice iz srpske vojske i policije u julu 1995. godine strijeljali na jednom od srebreničkih stratišta.

I Rudolfa i Antu Stanića, i Zdenkinog supruga u Zvorniku i još desetine zvorničkih Hrvata, i stotine onih pobijenih u Posavini, Krajini i drugim dijelovima BiH gdje su korijeni pojedinih hrvatskih porodica skoro zatrveni.

Je li i jednog trenutka, dok se danas obraćao nasljednicima politike Radovana Karadžića, Dragan Čović pomislio kako li su se u tom trenutku osjećali njegovi sunarodnjaci - logoraši koji su preživjeli mučenja Omarske, Keraterma, Trnopolja, Batkovića...

Ma, nije, naravno.

Nije to njega briga. Kao što ga nije briga da se godišnje u RS rodi jedno ili ni jedno djete hrvatske nacionalnosti.

U interesu gradnje pomirenja, napretka, osnaživanja države i naroda u kojoj žive, razgovori političkih lidera, predstavnika naroda, pa makar oni, koliko do jučer, bili ljuti neprijatelji, ne treba se protiviti.

Ali, ako su ti razgovori puni neistina i podlog zadiranja u prava drugih, onda su takvi razgovori ništa drugo do obmana javnosti, a i sebe samih.

Dragan Čović danas je u Banjoj Luci doživio neviđeni blam.

I poniženje.

Hem su ga, dok je prilazio zgradi NS RS izviždali bivši pripadnici VRS, hem je, dok je govorio o pravima na legitimno predstavljanje Hrvata, i drugim pravima koja su Hrvatima, kako je to objašnjavao, „uskraćena u Federaciji“, zasjedanje NS RS, vodio Denis Šulić, poznatiji kao „Dodikov legitimni Bošnjak“.

Šulić se, nakon što je Čović napustio skupštinsku salu pohvalio da mu je lično produžio predviđeni termin za obraćanje.

Legitimnog Hrvata „ni s glave“ što bi rekao narod.

Stoga i ne iznenađuje što su ga mediji u Hrvatskoj danas „oderali“-