Zločin na Kazanima je zločin pojedinaca, a nikako sistema koji je tada vladao u Sarajevu. I tačka.
Piše: Almasa Hadžić
Gradsko vijeće Sarajeva, na
prijedlog gradonačelnice Benjamine Karić, usvojilo je danas Prijedlog odluke o
podizanju spomen-obilježja Kazani, kao i prijedlog teksta koji će biti ispisan
na ovom spomeniku.
Kazani su mjesto gdje je, početkom
agresije na BiH, odmetnuta grupa pripadnika Armije BiH ubila 17 Sarajlija,
mahom srpske nacionalnosti, ali i neke Bošnjake, i koja je završila na način
kako se to u ratnim uslovima obično i događa: jedni pod zemljom, drugi u
zatvoru.
Ubistva na Kazanima, nedužnih,
mahom starijih osoba srpske nacionalnosti, jedan su od tragičnih biljega
stradanja Sarajeva i njegovih građana.
Oni koji Kazane žele staviti pod
politički pokrovac niti su prijatelji ubijeni, niti istine o ratnim dešavanjima
u Sarajevu.
Treba li obilježiti mjesto
stradanja na Kazanima?
Treba, naravno.
Treba li kazniti one koji su ih
ubijali?
Treba, nego šta.
Koliko je poznato dvojica ubica sa
Kazana su u obračunu sa tadašnjim policijskim snagama u Sarajevu, smrtno
stradala, dok su ostali odležali zaslužene zatvorske kazne.
U pokušaju njihovog hapšenja, od
ruke ovih ubica ubijeno je, tačnije, zaklano
9 pripadnika MUP-a R BiH koji su ih pokušali privesti pravdi.
Je li među onih 11.541 ubijenih
Sarajlija tokom opsade grada bilo još Srba?
Jeste, i to mnogo više nego što ih
je ubijeno na Kazanima.
Jesu li njihove ubice odgovarale
pred nekim od domaćih sudova?
Nisu, a izgleda i neće.
Oni se danas mirno šeću po „raspolovljenom“ Sarajevu,
neki, čak, saznajemo, rade u državnim institucijama, neki su u svojim privatnim
biznisima, neki i dalje preprodaju drogu, neki se druže sa djecom onih koje su
snajperima i granatama komadali po sarajevskim ulicama, neki...
Zločin na Kazanima je zločin
pojedinaca, a nikako sistema koji je tada vladao u Sarajevu. I tačka.
Jer da je drukčije danas bi i Caco
bio faktor u nekoj od državnih institucija, kako je to slučaj sa mnogim koji su
od 1992. – 1995. godine, u ime sistema koji ih je proizveo, ubijali Sarajlije,
klali i ubijali bošnjačke i hrvatske civile po Podrinju, Krajini, Semberiji..
Stoga, oni koji od Kazana žele
napraviti svetilište, malo su se preigrali, među njima i nezrela gradonačelnica
Sarajeva Benjamina Karić.
Skoro je za nepovjerovati da je
Karić, Gradskom vijeću, uputila inicijativu da se 9. novembar nađe u kalendaru
obilježavanja značajnih datuma u Sarajevu, kao dan sjećanje na stradanje
građana srpske nacionalnosti na Kazanima.
Dakle, po logici gradonačelnice,
trebali bi smo se sjećati samo onih 17 Srba čije su ubice Bošnjaci, a onih nekoliko
stotina drugih koje su s brda oko Sarajevu poubijali njihovi sunarodnjaci Srbi,
njih treba da zaboravimo.
Kuda „voziš“ Benjamina?
U Hranči kod Bratunca, za samo dva
dana ubijeno je 30 Bošnjaka. U Drinjači kod Zvornika u samo jednom danu
strijeljano je 87 Bošnjaka, u Grbavcima, također u jednom danu, ubijeno je više
od 60 Bošnjaka, u Jusićima u samo jednom danu ubijeno 47 Bošnjaka, u logoru
Keraterm u samo jednoj noći ubijeno je 200 zarobljenika Bošnjaka i Hrvata, u Bijeljini
u jednoj noći ubijeno 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović, Malagić, u Kotor
Varoši, Foči, Prijedoru, Višegradu...O Srebrenici da i ne govorimo.
Je li Benjamina, slučajno, čula da
je neki načelnik ili gradonačelnik u čijim općinama i gradovima su se dogodili
pomenuti zločini, predložio svojim vijećnicima da ustanove dan sjećanja na
žrtve ovih, pravno, dokazanih zločina.
Nije, sigurno, jer o tako nečem je
u entitetu RS zabranjuje i govoriti.
U danu kada je izabrana za
gradonačelnicu Sarajeva, jedan od poznanika Benjamine Karić je kazao da je
„cura dobra“ ali da joj je pamet u smislu „nebo plavo – cvjeće cvijeta“.
Da je ovaj Sarajlija bio u pravu
vidjeli smo to danas.
Jer da imalo pameti ima, Benjamina
ne bi danas prizivala svetište na Kazanima, ako ništa, zbog onih 11.541
ubijenih sugrađana, među kojima na stotine Srba.
O ovim drugim da i ne govorimo.
