Faris Marukić
Progon Veleža sa svog Stadiona pod Bijelim brijegom tokom agresije na našu zemlju jedna je od tužnijih slika naše zbilje, dokaz da fašizam nije nikuda otišao, ali nije nestala ni motivacija da klub, ponos grada na Neretvi u teškim uslovima opstane i raste.
Ovo pišem ponukan tekstom iz 1945. godine i žrtvi koju je Mostar i Velež podnio tokom Drugog svjetskog rata, ali opet izašao kao ponosan klub. Tekst je izašao u listu Sarajevki dnevnik i govori kako je Velež postao žrtva ustaša i četnika, ali izašao kao pobjednik.
"Među rijetke naše klubove koji su u toku fašističke okupacije većinom svog članstva stupile u Narodnooslobodilačku borbu spada mostarski Velež. Kroz čitav period svoga djelovanja u bivšoj Jugoslaviji, »Velež« je bio pastorče u našem sportskom životu".
Nepoznati autor tekst navodi da su policijske kazne bili česte, kao i stalno hapšenje istaknutih članova kluba. Sve je bilo praćeno i materijalnim uništavanjem kluba.
"To je bila sudbina jednog kluba, koji je u svojim redovima odgajao omladinu da bude koristan član ljudskog društva i svoga naroda".
Takav klub nije odgovarao tadašnji vlastima, a kada je Jugoslavija krenula putem podjele prvo se udarilo na Velež.
"Kad je 1939. godine Jugoslavija potpuno otvoreno zaplivala u vode fašizma i kada je sporazum Cvetković—Maček iskonstruirao „Banovinu Hrvatsku« u sklopu velikosrpske Jugoslavije a uz blagoslov Hitlera, onda su raznobojni fašisti u Mostaru poletjeli da odmah udare po glavi mostarski »Velež«, računajući tako u svojim zločinačkim planovima da će s nestankom ovog naprednog kluba, nestati u Mostaru poštenih sportista i da će se razbiti krug rodoljuba koji su se okupljali oko Veleža".
