Piše: Faris Marukić
Nedavno izađe vijest da u nekom
malom gradiću u dalekom Kvebeku neko zapali most. Most ne bi tako star, iduće
godine bi proslavio stoti rođendan. Bi to neki drveni most, ali taj most za
ljude koji su njime prolazili bio je više od mjesta gdje treba prijeći
rijeku. On je bio simbol grada.
Onda staneš, misliš. Ko bi
uništio most? Zašto bi srušio most? Kome smeta most? U Mostaru ima jedan most,
nije sam, ali je poseban. Majstor Hajrudin ga u 16. stoljeću konstruisao, a
gradili ga majstori iz Dubrovnika i Popova. Gradili ga od kamena tanelija, koga
dopremaše iz kamenoloma u Mukoši. Lijep neki most, nikome nije smetao. Nije
smetao ni različitim konfesijama, ni vladarima, niti vojskama. Mnogo vladara
nadživi, dva svjetska rata preživi.
Stanovnici ga od milja prozvaše
Stari. Stajao je tako Stari stoljećima na jednom mjestu, a izgledao kao da je od
jednog komada pravljen. Čuveni putopisac Evlija Čelebija o Starom napisa:
“…Kada se ovaj most pogleda iz daljine, izgleda okrugao kao luk iz kojeg je tek
izletjela strijela., pa je tako stao. Neimarski ukus, preciznost, eleganciju,
koja je unošena u ovu divnu kamenu tvorevinu, nije pokazao ni jedan stari
neimar. Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri,
prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u pomenutom čardaku, oni
promatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad
se zatrče i skoče sa mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice,
praveći, svaki od njih, posebnu vrstu akrobacije…”
Francuski putopisac Poullet koji
kroz Dubrovnik i Bosnu prođe u 1658. godine o Starom imao je samo riječi hvale
poredeći ga sa najhvaljenijim mostom Venecije: ”Nisam tu opazio ništa
naročitog, izuzev jednog vrlo starog svoda, koji služi ćuprijom preko malene
rijeke zvane Neretva, čija je gradnja bez sumnje smionija i impozantnija od
mosta Rialta u Mlecima premda je potonji na glasu kao pravo čudo”.
I kad čitaš ovo misliš, valjalo
je ovakav most srušiti. Neko je ipak imao srca i za takvo nešto. Da taj dan
nije u srce pogođen Stari 9. novembar 1993. godine bio bi samo jedan dan u nizu
mukotrpnog, iscrpljujućeg rata u gradu napadnutog sa svake moguće strane. Ipak,
ovaj čin svetogrđa, urbicida, kulturocida i izljev mržnje prema identitetu
grada, simbolu ostat će zauvijek zabilježen kao mrlja koju briše samo iskreno
kajanje. Šta o njegovom rušenju misle oni koji su ga rušili zabilježeno je u
stenogramima prezentiranim pred Haškim tribunalom.
