U takvoj situaciji Dodik mu postaje sve unosniji čip. Samo je pitanje procjene trenutka kada će ga predsjednik Srbije isporučiti i cijene koju će za to naplatiti.
Piše: Sead Numanović
Ratni zločinac Vojislav Šešelj politički je otac Aleksandra Vučića.
Ali, politički uzor predsjedniku Srbije je Miloš Obrenović.
Ovaj vladar Srbije u 19. vijeku njemu je obrazac vlasti. Ne samo zbog načina na koji je vladao, nego i kao jedini viđeniji srspki lider u historiji koji nije ubijen!
Obrenović je Srbijom vladao u nekoliko perioda. Od 1815. do 1839. godine, pa je svrgnut pobunom, pa se vraća 1858., ali samo godinu dana, kada je umro. Umeđuvremenu bio je i u svojevrsnom egzilu u Beču.
Historija pamti da je Miloš ubio vlastitog kuma Karađorđa. Odrubio mu je glavu i isporučio je sultanu. Zauzvrat, dobio je autonomnu Srbiju, u okvirima tada već umirućeg Osmanskog carstva.
Izdati kuma jedan je od najvećih grijeha, ako ne i najveći, među Srbima.
Ali, eto, nije neuobičajeno.
Vučić se uzda u usud Obrenovića i tako što se nada da ga njegovi neće ubiti, kako mi je sam rekao u intervjuu koji sam svojevremeno uradio za Dnevni avaz.
I sigurno sada podsvjesno vjeruje da će ga Srbi, koji ga rastuće mrze, moliti da se vrati na vlast i "spasi ih".
Jučer smo imali priliku gledati na srbijanskim TV kanalima sa nacionalnom frekvencijom, kao i na brojnim portalima, tiradu predsjednika Srbije, nakon sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Svašta je Vučić tamo izrekao.
Kaže, na primjer, da je razgovarao sa zapadnim zvaničnicima i o prvostepenoj presudi Dodiku.
Kao, on je "lobirao" da se ona poništi.
Znajući Vučića, to je samo jedna u ogromnom nizu laži koje je izrekao. On je tada, kao i sada, "izviđao" za koliko može "prodati" Dodika!
Ne jedan zapadni diplomata prenosio mi je detalje sa sastanaka s Vučićem, gdje je tema bio i Dodik.
Konstanta tih skupova je demonstrirani animozitet predsjednika Srbije prema predsjedniku bh. entiteta Rs. Vučić, kažu, voli crtati po tabli, praviti "grafikone"... i redovno pokazuje sebi neuporedivo većim, pametnijim, sposobnijim, lukavijim... nego li je Dodik. I ne propušta priliku da jasno stvavi do znanja da ne voli "tog bosanskog Srbina".
I ne voli!
Dodik mu je previše samostalan, previše agilan i - najvažnije - jako ga puno košta.
Finansijski!
Da je na Dodikovom mjestu neko drugi - Stanivuković, na primjer - ne bi bilo tako. Stanivuković je "pod mahanom" i slijepo će slušati. I Vučić jako ulaže u tog (i političkog) malca!
Sa Dodikom Vučić mora dijeliti poslove, pa samim tim i profit. A on to pogotovo ne voli.
Dodik ga, nadalje, baš i ne sluša.
A Vučić tek to ne podnosi.
On smatra da je apsolutni suveren, gospodar svega i da svi ostali samo moraju izvršavati. Ko i pomisli da "pregovara" s njim, dobije brutalne medijsko-političke batine. A to jedino ne može - posebno ne kako bi on to volio i kako je navikao - sa Dodikom.
Da se razumijemo, nema između Vučića i Dodika suštinske razlike. Obojica politički teže istom. Samo što Vučić vjeruje da bi sve to proveo pametnije. I obojica smatraju da su apsolutni suvereni. A to ne može!
Vučić je u sve težoj situaciji u Srbiji.
Njegov sistem vlasti je urušen, drugi i drugačiji naprosto ne zna napraviti. A sve i da zna, građani ga neće.
Manevarski se prostor sužava.
U takvoj situaciji Dodik mu postaje sve unosniji čip. Samo je pitanje procjene trenutka kada će ga predsjednik Srbije isporučiti i cijene koju će za to naplatiti.
Sve ostalo su jeftine predstave za javnost.
