Da smo Bog dao u zlatna vremena i Elektroprivredu, pa i Telecom (pro)dali Amerikancima!
Piše: Sead Numanović
Saga sa Južnom plinskom interkonekcijom se nastavlja. I kako je krenulo, trajat će još jako dugo.
Čim je zakon o ovom strateškom energetskom projektu usvojen u Predstavničkom domu, krenule su otvorene prijetnje i ucjene s jedne i vajkanje s druge strane.
Iz Hrvatske su očekivano upozorili da se Dragan Čović mora pitati. Ima u tim porukama i manje ili više prikrivenih "katil fermana", ali je jasno da stvari neće ići kako se već dugo želi.
Čak i da sve pravno - formalno bude ok, izgradnja će zasigurno biti veliki izazov.
I tu je tek bezgraničan izvor opstrukcija, blokada, sukobljavanja...
E, da to ne bi bilo tako, zašto Južnu plinsku interkonekciju ne predati Amerikancima!?
Njihov je plin, primarno, i njihov je - ne samo naš - interes.
S američkom vladom i firmom ili firmama iza, projekat mora proći!
Kraj priče!
Mi vidimo kako nekim od lidera trojke nije drago što se sve moralo uraditi kako je urađeno.
Istovremeno, nije bilo druge varijante.
Čović je ultimativno tražio za sebe još jednu privilegiju. I nije popuštao ni za milimetar.
I džaba svi argumenti, džaba i čuđenje kako HDZ-u prije tri godine nije ništa smetalo, kako su i oni glasali u dva čitanja u Predstavničkom i jednom u Domu naroda za zakon koji je prije par dana usvojen gotovo u identičnom obliku u Parlamentu F BiH.
Interes je iznad svega.
E, pošto je tako, poštujmo Čovićev pravac.
Za početak, federalni premijer Nermin Nikšić može u Vašington poslati pismo namjere.
Zna i on kako se to piše.
A ima institucije i ljude koji pismo mogu dobaciti na prave adrese u SAD.
Nadalje, ko kaže da je Južna plinska interkonekcija projekat samo za BiH?!
On može daleko dobaciti.
I s Amerikancima sigurno i hoće.
Nestat će tu i "ljubavi" Zagreba prema Čoviću, ako se ovaj usprotivi.
U politici ništa nije vječno, a najveće su laži u ljubavi tamo.
Da smo, Bog dao, u zlatna vremena i Elektroprivredu, pa i Telecom (pro)dali Amerikancima!
