Biden je postao predsjednik SAD. Schmidt je nominiran za novog visokog predstavnika. BiH je dobila priliku da se ponovo vrati na veliku scenu. Trebamo biti jako, jako zabrinuti!
Piše: Sead Numanović
Jučer je ipak bio historijski dan za Bosnu i
Hercegovinu.
S jedne strane Atlantskog okeana inauguriran
je Joe Biden, 46. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
S druge strane, Bundestag je potvrdio odluku
Vlade Njemačke da Christian Schmidt bude kandidat za visokog predstavnika u
Bosni i Hercegovini.
Njemačka je vlada u obrazloženju svoje
odluke navela i da "ima
veliki interes za razvoj Bosne i Hercegovine i podržava buduće članstvo države
u Europskoj uniji”.
Biden je tokom kampanje za
predsjednika SAD objavio i svoj svojevrsni plan za Bosnu i Hercegovinu. U
Najavio je snažniji angažman
njegove administracije na Balkanu, zajedno s Evropskom unijom.
“Zvijezde se poklapaju” za
razriješenje bosanskohercegovačkog Gordijevog čvora.
Biden i njegov tim više
nego dobro znaju prilike na Balkanu.
Znaju loše, ali i po kojeg
dobrog momka političke scene ovog regiona.
Znaju, dakle, s kim imaju
posla.
Njemačka, pak, u region
šalje čovjeka za koga smatraju da može pomoći.
Ukoliko bude izabran za
visokog predstavnika, Schmidt neće OHR vratiti u Paddy Ashdown-a ili Wolfganga
Petritshca. Ta vremena su davno prošla, neće se nikada vratiti, a mi prilike
ipak nismo iskoristili.
Bidenova administracija,
pak, tek starta.
Dočekuju je nezabilježeni problem
u dosadašnjoj američkoj historiji.
Unutarnja podjela, od
vremena Građanskog rata u toj državi, nikada nije bila veća. Prisustvo čak
25.000 pripadnika Nacionalne garde s “ratnim mandatom” (pravom da pucaju!) na
ulicama glavnog grada SAD, te više od 400.000 mrtvih od koronavirusa,
najdrastičnije odražavaju unutarnje izazove pred kojima je Bidenov tim.
U svom je inauguralnom
govoru on poručio potencijalnim partnerima da mogu računati na SAD. Rekao je da
ona neće voditi procese neospornom silom koju ima na raspolaganju, već dobrom
demokratskom praksom rada.
Evropljani su oduševljeni
promjenom u Vašingtonu i to uopće ne kriju.
Ruke su pružene s obje
strane Atlantika.
Đavo je u detaljima i
odnosi Brisela i Vašingtona sigurno neće buktati od ljubavi.
No, kada je zapadni Balkan
u pitanju, tu je najmanje nesuglasica, ako ih uopće ima.
Šta možemo očekivati?
SAD će sigurno insistirati
na tome da se politički igrači opredijele.
Jesi li za Zapad ili Istok?
U najtežoj poziciji mogao
bi se naći Aleksandar Vučić. Njegovo balansiranje između ta dva politički sve
udaljenija pola, bit će na velikom testu.
No, i Bosna i Hercegovina
će se naći na velikoj kušnji. Ankara i Moskva ili Brisel i Vašington?
Morat će se konkretnim
djelima demonstrirati opredjeljenje.
Šta Brisel i Vašington mogu
očekivati od balkanskih i bosanskohercegovačkih lidera koji su trenutno na sceni?
Lijepe riječi, usta puna
Zapada i maksimalni minimum djelovanja!
I to već vidimo.
Vrijeme neumitno curi, a
vlasti u BiH praktično ništa ne rade na, na primjer, ispunjavanju 14 prioriteta
Evropske komisije koji su preduslov za dobijanje statusa kandidata za ulazak
Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.
Državni parlament jedva da
se sastaje, Vijeće ministara se ponaša kao mačka koja juri vlastiti rep,
politički lideri prezauzeti su privatnim aranžmanima.
Jedva čekaju priliku da se
bave efemernostima i bace nove koske svađe među nama.
Zapad je pragmatičan. Tu je
njegova najveća prednost i mahana.
Ukoliko političke snage koje
su za Bosnu i Hercegovinu žele iskoristiti ovu priliku, moraju biti maksimalno
proaktivne. Upućivati inicijative, prijedloge zakona u razmatranje, podnositi
tužbe kad treba, putovati po svijetu, naučiti konačno kako se koriste online platform
komunikacije, progovoriti po koju pamentu…
Sve ono, dakle, što niti znaju, niti hoće.
Joe Biden nije izabran za predsjednika Bosne
i Hercegovine. Sve i da hoće, on nema čarobni štapić kojim će riješiti sve naše
nagomilane probleme.
Mi smo ti koji mu trebamo „pripremiti teren“.
Ukoliko, kao do sada,budemo čekali rješenja
od drugih, nećemo dobro proći.
I nemamo pravo biti ljuti ni na koga,
posebno ne na one za koje smo glasali. Jer ih ne držimo odgovornima i ne
tražimo od njih da rade za nas, a ne za sebe.
