Je li politika uništila sudačku čast u Srbiji

I Osmanović i Mujanović uzalud su dokazivali svoju nevinost i dokazivat će je sve dotle dok zvanična politika Srbije, tačnije, njeni „prvaci dobročinitelji“, baš kao i u slučaju Ilije Jurišića, ne narede sudijama da nevine ljude pušte iz pritvora.

Piše: Almasa Hadžić

Osmana Osmanovića iz Brčkog jučer je u Viši sud u Beogradu osudio na pet godina zatvora.

Kriv je jer je, po izjavi Vasiljka Todića, dokazanog „svjedoka po zanimanju“, navodno u toku agresije šamarao Srbe dok su se nalazili u pritvoru u Gornjem Rahiću kod Brčkog.

I Osmanović i svaki drugi Bošnjak, tačnije pripadnik Armije RBiH, koji se našao na spisku Dokumentacionog centra Rs-a za istraživanje ratnih zločina, a koji se u miru usudio zakoračiti preko Drine, uhapšen je, a potom i suđen, isključivo na osnovu izmišljene krivnje.

Na jučerašnju presudu, čim dobije njen pismeni otpravak, Osmanović ima pravo žalbe.

Šta će u tom slučaju odlučiti Apelacioni sud, to skoro više i nije važno jer je za dvije i po godine koliko se nalazi u pritvoru u Beogradu, Osmanović zdravsteveno, a i na svaki drugi način, prilično uništen.

Srbija je od završetka agresije do danas hapsila, pritvarala i sudila većem broju nekadašnjih pripadnika Armije RBiH, a sve s ciljem da se u domaćoj i svjetskoj javnosti stvari što vjernija slika o „zločinima svih strana u sukobu“.

Istovremeno bio je to način pranja obraza stvarnih počinilaca ratnih zločina tokom agresije na BiH, a koji su, skupa sa sistemom koji je te zločine naređivao, suđeni i presuđivani na mnogim domaćim i međunarodnim sudovima.

Osman Osmanović nije jedini kome se u Srbiji sudilo i još uvijek sudi za nepostojeći ratni zločin, niti je, vjerovatno, posljednji koga su sudije Višeg suda u Beogradu strpale na robiju na osnovu lažnih iskaza „svjedoka po zanimanju“.

Lažnjaka kao što je nekakav Vasiljko Todić, koji je svjedočio u slučaju Osmana Osmanovića, nagledali smo se u mnogim procesima optuženima za ratne zločine na domaćim, a posebno na međunarodnim sudovima.

Razlika je samo u tome što su u većini tih procesa, svjedočenja takvih, zahvaljujući protudokazima, znanju i časti sudija, mahom, prepoznavana kao laž, nakon čega bi isti, osramoćeni, napuštali sudnice u kojima su pokušali obmanuti i sud i sudije.

Nažalost, procesi Osmanu Osmanoviću, Iliji Jurišiću i mnogim drugim u kojima se, za tobože počinjene ratne zločine, bh. građanima sudilo na Višem sudu u Beogradu, pokazali su da je u Srbiji politika, u dobroj mjeri, uništila sudačku časnost, a nekad cijenjenu „beogradsku pravnu školu“ srozala pod noge provincijskih varalica iz Rs-a i njihovih političkih pokrovitelja.

Kada je svojevremeno nakon tri i po godine neosnovanog držanja u pritvoru beogradskog suda, Ilija Jurišić izašao na slobodu, vlast u Srbiji se na sva usta, tada hvalila svojim „dobročinstvom“, tačnije sramotom, jer je, eto, nevinog Iliju pustila iz pritvora.

To što je ovaj časni Tuzlak pritvoren kao zdrav čovjek, a iz pritvora izašao kao težak bolesnik, što je godinama, targetiran po srbijanskim medijima kao ratni zločinac, da bi na kraju i sami priznali da on to nije, na to se u Srbiji uporno šuti.

Sudbina Osmana Osmanovića, apsolutno liči na sudbinu Ilije Jurišića, kao i Sarajlije Huseina Mujanovića koji već četvrtu godinu pati u pritvoru Višeg suda u Beogradu, također pod optužbom da je počinio ratni zločin.

Ratnim zločincima treba suditi.

Ali način na koji to radi pravosuđe Srbije gdje, kako smo se uvjerili u procesima protiv bivših pripadnika ARBiH, politika tuži, sudi i presuđuje, savremena sudska praksa, bar u Evropi, ne poznaje.

Ono što je od svega najžalosnije jeste da su u većini tih procesa, mnoge sudije, da li svjesno ili ne, pristale biti samo „statisti u kukuruzu“.