U dugogodišnjem njegovom političkom veslanju Republikom Srpskom, Milorad Dodik nas je varao bezbroj puta.
Piše: Almasa Hadžić
Ne volim čuti da je neko bolestan.
Bilo da je riječ o rodbini, prijateljima, komšijama, znanim i neznanim
građanima, pa i političarima.
Nije mi drago.
Nakon „ekskluzive“ o iznenadnoj izolaciji Milorada Dodika zbog kontakta
sa osobom pozitivnom na koronavirus uz utješnu informaciju da je testiran i
nije zaražen, mediji donose novu „ekskluzivu“ kako je Dodik, zbog obostrane
upale pluća, smješten u Klinički centar
u Banja Luci.
Nije mi bilo drago ovo čuti.
Jutros, pak, iz Kliničkog centra informacija da je Dodik u bolničkom krevetu
jer ga boli želudac i muka mu je.
E pa, u tri dana toliko različitih informacija o zdravstvenom stanju predsjedavajućeg
Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zaista je mnogo i stvara opravdanu
nedoumicu krije li se neka „posebna bolest“, iza svih ovih naprasnih oboljenja Milorada
Dodika.
Kako, nakon svega, povjerovati u
vijest da je Milorad Dodik zaista bolestan? Je li ga „obostrana upala pluća“
natjerala u bolničku postelju, ili ga je
„mučnina u želudcu“, možda samo sklonila u bolnicu da pod budnim okom ljekara
lakše preživi skandal izazvan ukradenom ikonom, koju je prošle sedmice darovao
ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu?!
Šta god da je u pitanju, nije dobro ni za Dodika, niti za entitet u ime
koga je darivao ikonu, niti za državu čiji je, sviđalo se to nama ili ne,
trenutno predsjednik.
I nije mi drago.
Nije mi drago iz prostog razloga što Miloradu Dodiku, članu
Predsjedništva BiH, teško da se išta više može vjerovati, pa i to da li je, ili
nije bolestan.
U dugogodišnjem njegovom političkom veslanju Republikom Srpskom, Milorad
Dodik nas je varao bezbroj puta. Posebno građane entiteta iz kojeg dolazi. Obećavao, ubjeđivao, naređivao, promovirao,
otcjepljivao, potpisivao, pa negirao, pljuvao, ponižavao, u oči gledao a lagao,
i sve mu se to za kratko vrijeme zaboravljalo jer je glavni.
Osim bruke sa ikonom koja ga danima drži na naslovnicama svjetskih medija
i koja ga je već, kao političara,
zauvijek obilježila.
Nikad neću zaboraviti proljeće
1998. godine, kada sam se sa dvojicom Tuzlaka našla u Bijeljini, od
kojih je jedan svratio u svju kuću u koju se
tokom rata bila uselila jedna izbjeglička srpska porodica. Gospodin,
kakav je, ovaj nekadašnji Bijeljinac oduvijek bio, svratio kod novog stanara
njegove kuće, ispozdravljao se, popio kafu, popričao, obišao unutrašnjost
kuće...
Žali se „stanar“ teškim životom u Bijeljini, a ja ga, još uvijek ponesena
zvižducima socijaldemokratije koju u RS donosi izbor Milorada Dodika na čelo
Vlade, ubjeđujem da bi sada moglo biti drukčije, ustvari, bolje.
Ovaj me gleda, pita odakle sam.
Vidim žao mu SDS-a i radikala, ali ga slušam.
„Ovome kojeg su muslimani i Amerikanci izabrali ništa ja ne vjerujem. Kad
bi mu neko dao dvije krmače, od Bijeljine do Ugljevika bi ih preprod'o i ne bi se znalo gdje su pare. Znam
ga je, prevarit će on i one koji su ga doveli
da nama vlada“, kaže Stanar koji je kroz nekoliko mjeseci napustio kuću
u kojoj je stanova, a da iz nje, kasnije sam saznala, nije odnio ni jednu stvar
koja je pripadala stvarnim vlasnicima
kuće.
Pošten neki čovjek, kao što je poštenih i ljudi od riječi puna BiH, bez
obzira u kome entitetu da žive.
No, vratimo se Miloradu Dodiku prema kojemu je ovaj Stanar još 1998. godine
iskazivao neviđenu odbojnost. Je li Milorad zaista, bolestan? Ako jeste želimo
mu brzo ozdravljenje.
Jak je on, pobjedit će, ako Bog da i upalu pluća i koronu, koja ga je, prije
koji minut javiše mediji, pritisla, možda i muku u želudcu .
No, da li će pobjediti skandal sa ukradenom ikonom koju je poklonio
ministru vanjskih poslova Rusije Sergeju Lavrovu, veliko je pitanje.
Rusi vraćaju ikonu darovatelju, a
on – darovatelj - čim prizdravi, valjat će odgovoriti na neka pitanja
Interpola. Pod uslovom da mu opet ne proradi kiselina u želudcu.
