Piše: Sead Numanović
"Kruna mi s glave neće pasti da odem u Beograd", reče večeras za Federalnu TV predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.
I ekspresno se suoči s rastućom lavinom kritika, upozorenja, osuda...
Kada je agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine buktala, jedan je načelnik općine bezmalo svakodnevno bio na linijama, obilazio borce, donosio i dijelio šta je imao s njima, pričao...
Onda su ga iz komande otjerali, naruživši ga što se bavi time, a ne "svojim poslom" i rekli mu da na linije ne dolazi.
Načelnik se povukao i nastavio raditi "svoj posao".
No, ne lezi vraže, isti koji su ga otjerali, uskoro su mu grdno zamjerili što je "zaboravio" borce i liniju.
Stara je narodna da se nije rodio ko je svijetu ugodio.
Izetbegović se sprema na ni malo ugodan put.
Odlično zna ko mu je sagovornik.
I to i nije teško skontati.
Hoće li prije Beograda negdje drugo, najbolje zna on sam.
Odluku da se susretne s Aleksandrom Vučićem, predsjednikom Srbije, nije donio preko noći, sam i iz hira.
Ona pada u vrijeme kada zapadne diplomate u Sarajevu nastoje iznuditi njegov odlazak u Banju Luku i razgovore i "pregovore" s Miloradom Dodikom. I to bi se - kažu - moralo "pod hitno" realizirati.
Između Dodika i Vučića, koliko god teret odluke bio težak, izbor i nije Bog zna kakav.
