Neuspjeh biznismena, koji nije imao dovoljno utjecaja, dao je povoda američkim novinarima da ga ironično nazovu "kanom od Kamčatke".
Priredio: Faris Marukić
U Rusiji mnogi još uvijek nisu spremni prihvatiti činjenicu da je car Aleksandar II prodao Aljasku Amerikancima. Ali malo ljudi zna da su predstavnici Sjedinjenih Država, koristeći slabost sovjetske Rusije u prvim godinama nakon revolucije, namjeravali kupiti i Kamčatku. Do dogovora koji bi mogao imati ogromne geopolitičke posljedice nije došlo iz više razloga.
Amerikanci na Kamčatki
Amerikanci, koji su nakon kupovine Aljaske počeli aktivno istraživati sjeverne vode Tihog okeana, često su plivali do obala Kamčatke. Krajem 19. stoljeća strani lovokradice su u velikom broju istrijebili kitove, tuljane i morske vidre. U vodama jugozapadnog dijela poluostrva kalifornijski ribari izlovljavali su bakalar. Američki kitolovci istrijebili su kamčatskog morža početkom dvadesetog stoljeća.
Iskoristivši slabljenje kontrole carske vlasti nad periferijom, na Kamčatku su pohrlili i industrijalci iz Sjedinjenih Država, geološka ekspedicija Saragosse u potrazi za novim Klondikeom. Dakle, o prirodnim resursima poluostrva u Americi su bili dobro svjesni.
Inicijativa Vanderlip
Vijeće narodnih komesara u Moskvi primilo je 1920. godine pismo američkog biznismena Washingtona Bakera Vanderlipa, koji je tvrdio da djeluje u ime tadašnjeg kandidata za predsjednika Warrena G. Hardinga (kasnije je pobijedio na izborima). Osvrćući se i na odnos s jednim od najbogatijih ljudi u SAD-u, bankarom Frankom Vanderlipom, autor pisma obratio se Lenjinu s prijedlogom da Kamčatku Sjedinjenim Državama, ukazujući na potrebu zajedničke akcije protiv Japana. Naglasio je da mu je draža prodaja zemlje, a ne iznajmljivanje.
Privrednik razine Vanderlipea imao je razloga biti zainteresiran za udaljeno poluostrvo. Kao član “United Eastern mining company” on je krajem 19. stoljeća sudjelovao u potrazi za zlatom na Kamčatki. Taj se pothvat pokazao neuspjehom, no Vanderlip je postao svjestan naftnih polja koja su se tamo nalazila. Kasnije se obratio i Rockefelleru, ali on nije pokazao interesovanje.
Kamčatka se u američke planove vraća nakon okončanja Revolucije i Ruskog građanskog rata. U to vrijeme iza njega je stajao veliki sindikat poslovnih ljudi iz Los Angelesa, a možda i američke političe vođe, koje je uspio uvjeriti u dobrobiti razvoja sada sovjetskog Dalekog istoka.
Vanjskopolitička situacija
Da bi razumjeli koliko je Vanderlipov plan bio realan, treba razmotriti zatim situaciju istočno od Bajkalskog jezera. Od 1920. do 1922. postojala je pravno nezavisna dalekoistočna republika, tampon država, koju je Moskva službeno priznala zbog japanske prijetnje.
U vrijeme proglašenja Ruske Dalekoistočne Republike (RDR) među njegovim zemljama bila je i Kamčatka, gdje je prije bila lokalna prosovjetska uprava. Stvaranjem ove republike spriječen je rat s Japanskim carstvom. Odsustvo faktičke kontrole nad brojnim dijelovima istoka potaklo je sovjetske vođe na razmišljanje. Stoga prijedlog Vanderlipa nije u potpunosti odbačen.
Ideja o prodaji je odbijena. Međutim, s predajom poluostrva u koncesiju na 50 godina vođa svjetskog proletarijata se složio, objašnjavajući da je to prilika za sijanje razdora u kapitalističkom svijetu. Prema nacrtu Ugovora, radilo se o razvoju naftnih polja, pa čak i o stvaranju američke mornaričke baze u zaljevu Avača u blizini Petropavlovsk-Kamčatskog. Ali događaji su se brzo razvijali.
Propast inicijative
RDR je 1921. godine zahvatila pobuna, koja je imala podršku Japana. Pripadnici Bijele garde ostali su u Petropavlovsku do jeseni 1922., a napustili su ga, evakuacijom na brodove Magnet i Sishane, nakon što su japanske trupe napustile Vladivostok. Budući da je rizik od zauzimanja zemlje od strane Japana prošao, razgovori o prodaji Kamčatke Amerikancima izgubili su svaki smisao.
Projekt koncesije također nije realiziran. Unatoč naporima Vanderlipa, američka vlada je u to vrijeme odbila diplomatski priznati Sovjetski Savez. Warren G. Harding je na saslušanjima u Senatu izjavio da je to nebitno za pregovore o koncesiji. Vanderlip je u Moskvi tražio produženje garancija potpisivanja ugovora, ali 1923. godine nije uspio uvjeriti političare iz Washingtona. Dokument je ostao samo prijedlog. Neuspjeh biznismena, koji nije imao dovoljno utjecaja, dao je povoda američkim novinarima da ga ironično nazovu "kanom od Kamčatke".
U uslovima nestabilnosti nakon građanskog rata i političke fragmentacije ruska Kamčatka mogla je postati „najslabija karika“ i podijeliti sudbinu Aljaske. Gubici za Sovjetski Savez u ovom bi slučaju bili nemjerljivi jer bi Sjedinjene Države imale potpunu kontrolu na sjevernim dijelom Tihog oceana i kopnenu granicu sa Sovjetskim Savezom.
