Na protestu sam danas srela i mnoga dobroćudna, iskrena lica, slična onim kakva sam sretala na protestima pred agresiju. Ali, ipak, drukčija. Čini mi se, mnogo drukčija. Neka su odavala strah, neka bijes, neka spremnost na akciju, a neka strpljenje i mudrost.
Piše: Almasa Hadžić
Evo me opet na protestima za mir!
Tačno 30 godina i koji mjesec manje
otkako sam posljednji put protestirala braneći mir i to grlato i odlučno
govoreći onim za koje se pričalo da nam žele oteti mir, da im to ni ja, ni oni
slični meni, nećemo dozvoliti..
Prvi su dani aprila 1992. godine.
Zrakom prolijeće agresorska neman,
a malo ko od nas je svjestan da su nam
glave već na panju, i da se samo čeka trenutak da sijevne mač.
Idemo na proteste u Sarajevo. Da
branimo mir, a još ne znamo ni kako ni čime.
Valjda, pričom, govorima, porukama,
vitlanjem rukama...Lično meni, toga nikad nije nedostajalo.
Ispratim sinove do škole, gurnem im
u ruke po jednu „crvenu“ za burek i sok poslije škole (muž neka se snađe!) i pravac
Zamlaz gdje čeka autobus kojim će, nas tridesetak zanesenjaka, uposlenika MUP-a,
uglavnom naivnih Bošnjaka, krenuti prema Sarajevu.
Nabildani patriotizmom i ubjeđenjem da baš od našeg
prisustva na protestima zavisi odbrana dotadašnjeg mira i ne pomišljamo da se
dugogodišnje nam kolege sa posla, prijatelji čijoj smo djeci išli na rođendane,
komšije... podsmjehuju našoj naivnosti.
I stigosmo.
I mi, i Tuzlaci na čelu sa
legendarnim Mešom Bajrićem, načelnikom MUP-a, i oni iz Zenice, Mostara ne znam
odakle sve ne. Naravno i Sarajlije.
Plato ispred Skupštine pun ko
šibica.
Ne mogu se više sjetiti da li je to
bilo dan, dva uoči, ili dan, dva poslije sarajevskih protesta, kada je ista
„odbrana mira“ organizirana i u Zvorniku.
Bina, mikrofoni, govornici...
Dobri Mustafa Odobašić, rahmet
njegovoj duši, koji je godinama na brdu Vratolomac čuvao uspomenu na Josipa
Broza farbajući i glancajući slova njegovog nadimka, glasom svoje dobre, gradske
iskrenosti i gospoštine, obznanio je prisutnim da građani Zvornika „nikome neće
dozvoliti“ da se naruši mir i bratstvo i jedinstvo koje „njeguje“ ovaj grad.
Emocije provrele, srce da pukne.
Profesori, pravnici, direktori,
inspektori, mašu glavom u znak odobravanja Mustafinih poruka. Gradske gospođe brišu
oči orosile suzama koje je proizveo njegov govor, dok im djeca, koristeći
raznježenost majki, prazne novčanike
I dok se razilazimo ubjeđujući
jedni druge da je mir odbranjen, na drugom kraju grada, ni petnaestak minuta
laganog hoda od mjesta gdje su se protesti održavali, u Srpskoj varoši, već je
bila „i ručala i večerala“ Arkanova i Legijina živa sila čekajući komandu da u
logore strpaju, pokolju, pobiju većinu zvorničkih branitelja mira.
I poklali su. Njih više od 1.500 za
samo nekoliko dana.
Mnoge od njih posljednji sam put
vidjela upravo na protestu za mir u Zvorniku.
S razlogom sam se danas sjetila
onog šta je bilo prije trideset godina. Upravo me je naš dragi Beli, u ratu
borac, u miru buntovnik i zanesenjak, dobričina, organizator današnjih protesta
u Tuzli, neodoljivo podsjetio na organizatore onog protesta u Zvorniku, od
prije 30 godina, sa kojeg sam, skupa sa mnogim svojim prijateljima, otišla
ubjeđena da nam mir niko ne može oteti.
Osim Belog, mnogih svojih kolega i
prijatelja, na protestu sam danas srela
i mnoga dobroćudna, iskrena lica, slična onim kakva sam sretala na protestima
pred agresiju. Ali, ipak, drukčija.
Čini mi se, mnogo drukčija.
Neka su odavala strah, neka bijes,
neka spremnost na akciju, a neka strpljenje i mudrost.
Ali ni jedno od njih, skupa sa
licem našeg Belog, bez obzira na teret prošlosti koji su sa sobom nosili, nije
odavalo naivnost, tačnije, neznanje i
neobavještenost o tome da neka nova „živa sila“ nekih novih Arkana i Legija,
samo u Dejtonskom pakovanju, ponovo čuči nadomak „bosanske kuće“ i vreba
priliku za djelovanje.
Zaista je bilo hladno, ali, neka
sam išla na proteste.
