Prezir Viktora Orbana spram muslimana u BiH, lično, doživljavam kao privilegiju koja nas, kako vjerski, tako i nacionalno ni po čemu ne veže sa mračnjaštvom njegove političke ideologije.
Piše: Almasa Hadžić
Ne
postoji veća čast za jednog čovjeka, za narod i državu u kojoj taj narod živi,
od toga da ih uvredama obaspe osoba fašističkog svjetonazora.
A tek
kad to učini onaj čije su politički preci bili Hitlerovi jungeri, onda se ta
čast, kao porodično naslijeđe, prenosi s koljena na koljeno i, neupitno, postaje
vizit-karta za ulazak u svjetske ciilizacijske odaje.
Pitam, jesmo li se, mi, bosanski muslimani,
morali toliko nasekirati zbog izjava mađarskog premjera Viktora Orbana, po
kojim smatra „problemom“ to što smo muslimani, pa nas je, kao takve, kaže, „teško
asimilirati“ u Evropsku uniju.
Tačnije, u kršćansku Evropu u kojoj on, sve više
i sve drskije, nameće pravila ulaska i izlaska iz nje?
Nismo! Čak šta više.
Pa ako bi nas kao državu, kao narod, u EU trebao
uvoditi, ili, kako kaže, „asimilirati“,
onakav kakav se doima Viktor Orban, bilo bi to jednako kao kad bi iz svog blatnjavog
groba, odjednom, provirila ruka Orbanovog
sunarodnjaka Mikloša Horthyja i ratnog mu kolege Adolfa Hitlera pa nam,
udruženi, kažiprstom mahnuli „hajte 'vamo“.
Nipošto!
Orbanova nekadašnja politika, nastala na
opravdanom protivljenju ugnjetavanja Mađara od strane bivšeg Sovjetskog Saveza,
konvertirala je u nepodnošljivo prebrojavanje krvnih zrnaca evropskih naroda, čime,
prije svega, kalja obraz vlastite države a i naroda kome pripada.
Nije rijetkost da, u političkoj eri Viktora
Orbana, evropski cinici znaju reći da je, kroz historiju njegovu državu „civilizacijski
opleminio“ dodir sa Otomanskom imperijom, i da je sve to u Drugom svjetskom
ratu uništio faštički savez Mađarske sa Hitlerovom Njemačkom.
Naime, partija „Arrow Cross“ (Krst sa strijelom) i
njihov vođa Ferenc Szalasi čuvena je fašistička partija Mađarske čiji su
pripadnici u Drugom svjetskom ratu ubili
oko 15 hiljada Jevreja.
Lično, oni sami.
Ostalih blizu 600.000 Jevreja u Mađarskoj, na red
za ubijanje, došlo je tokom 1944. i 1945. godine.
Ovakav biljeg sa obraza svake države briše se
samo poštovanjem prema žrtvama, ali prezirom prema politikama koje su ih
proizvele.
Od Orbana se s pravom tako nešto i očekivalo.
Drugi svjetski rat je bio i prošao, rane koje je
ostavio su duboke i teško ih je zaboraviti i za očekivati je bilo da će
politika Mađarske, te rane vremenom zacjeliti.
Nakon raspada istočnog vojnog bloka, posebno
nakon njenog prijema u Evropsku uniju, kao jedini ispravan put mađarske
politike smatran je onaj koji slijedi evropske civilizacijske trendove.
Nažalost, svjedočimo nekim drugim trendovima.
Umjesto da se ugled države kojom vlada i dalje prepoznaje po velikim imenima mađarske nauke i
kulture, kao što je Paul Erdos jedan od najvećih matematičara 20. vijeka,
muzičara Franc List, književnik kakav je Laszlo Krasznahorkai i drugih, Viktor
Orban krenuo je putem kojim vlastitu državu uporno trpa u fašistički koš za
koji se mislilo da je, skupa sa svojim ideolozima, zdrobljen krajem Drugog
svjetskog rata.
Tragovi islama u Mađarskoj se prepoznaju još od 7.
vijeka.
Muslimanska zajednica u ovoj državi, kroz
stoljeća izdržala je mnoge vlasti i vladare. Tamošnji muslimani dugo su vjerovali
da će u Orbanovoj eri smisao tolerancije prema ljudima različitih vjera i
nacija doživjeti svoj vrhunac.
Ubrzo se pokazalo da to nije tako.
Biti prezren od Viktora Orbana, obzirom na
njegove islamofobične stavove i odnos kakav godinama javno iskazuje, uopće,
prema muslimanima, posebno prema onim autohtonim, evropskim, a kakvi su muslimani Bosne, dovoljno govori o mračnom
političkom putu kojim se Orban, nezaustavljivo, kreće.
Stoga, prezir Viktora Orbana spram muslimana u
BiH, lično, doživljavam kao privilegiju koja nas, kako vjerski, tako i
nacionalno ni po čemu ne veže sa mračnjaštvom njegove političke ideologije,
koja je, nažalost, u liku Milorada Dodika, izbljuvala i svog bosanskog saveznika..
Veliko hvala što nas takvi preziru..
Jer, kako bi rekao narod „svako zlo za neko
dobro“.
