Piše: Almasa Hadžić
Pjevač Zdravko Čolić nominiran je za ovogodišnju Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva.
Nominirala ga je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić Londrc i, netom što je vijest o nominaciji stigla do razdraganih poštovalaca Čolićeve "umjetnosti", objavila da je nominirani "prihvatio nominaciju".
Kakvog li značaja za opće stanje nacije, posebno za ugled Sarajeva u zemlji "a Bogami i u svijetu" cinično će konstatirati neki iz "duboke države" sarajevskih mahala, prisjećajući se vremena kad bi ih sa ekrana paljanske televizije, Risto Đogo mamio pričom kako njihov "voljeni Čola" i još sijaset "voljenih" uživaju po beogradskim birtijama, zabavljaju prognane Bosance po kojekakvim evropskim klubovima u kojima su svoju nostalgiju liječili Čolinim pjesmicama.
Iskreno, nije me briga gdje je pjevač Zdravko Čolić bio i šta je radio tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Znamo da nije pucao.
Nije jedini koji je napustio Sarajevo prije, a i tokom agresije. Mnogi su se nakon svega vraćali, mnogi, poput Čolića samo svraćali i niko im zbog vremena u kojem ih nije bilo, nije prigovarao.
Ali me je itekako briga, kako to da se pored toliko zaslužnih pjevača i muzičara raznih žanrova, glumaca, književnika, novinara... koji su kako prije, tokom i poslije agresije, živjeli Sarajevo svojom ličnošću, svojim djelom, upleli u njega najtananije niti svoje duhovnosti, znanja, kulture... po kojima se i danas grad prepoznaje, budu manje značajni od jednog Zdravka Čolića, kojemu Sarajevo odavno služi samo za vađenje rodnog lista.
