Za istinsku pravdu i suživot nije dovoljna deklarativna posvećenost. Potrebna je hrabrost da se zlo nazove zlom nezavisno od etnosa kojem pripada.
Dok pojedini lokalni portali i dio njihovih pratitelja pozivaju nadležne organe da se pozabave „slučajem maloljetnih dječaka“ čije su fotografije protivno zakonu javno objavili, zanemaruje se ozbiljnija, suštinska tema – nelegalno isticanje zastava tzv. "Herceg-Bosne" na javnim institucijama, sportskim i kulturnim ustanovama širom Stoca i Hercegovine, piše Glasstoca.ba.
Podsjećamo: tzv. "Herceg-Bosna" je presuđena paradržavna tvorevina, čiji su čelnici pred Međunarodnim sudom u Hagu osuđeni na ukupno 111 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, etničkog čišćenja, progona i ubistava nad bošnjačkim civilima. Ne treba ili možda treba glasno podsjetiti na sve surove zločine počinjene upravo u Stocu pod okriljem upravo te politike i takvih obilježja?
Vrijedi se zapitati kako je moguće da gotovo tri decenije nakon rata, zastave presuđene ideologije i dalje stoje na zgradama koje bi trebale pripadati svim građanima – bez obzira na vjeru ili naciju? Da li je to taj „suživot“ na koji se vlastodršci pozivaju kad im to politički odgovara?
Ako želimo graditi pravedno i demokratsko društvo, onda je najmanje što možemo učiniti – ukloniti simbole koji vrijeđaju žrtve i narušavaju osnovna ljudska prava. Jer isticanje zastava "Herceg-Bosne" ne predstavlja kulturno naslijeđe – već podsjetnik na strah, logore, protjerivanja, rušenja džamija i sistemsku diskriminaciju kojoj su Bošnjaci u ovom dijelu zemlje bili izloženi.
Objavljivanje fotografije maloljetnika bez saglasnosti roditelja je ozbiljno kršenje prava djece i Zakona o zaštiti ličnih podataka. Umjesto što se mladi pokušavaju disciplinirati putem društvenih mreža i medija, bilo bi korisnije i zakonitije da se pažnja usmjeri na odgovorne iz vlasti koji već decenijama dopuštaju – ili svjesno podstiču – isticanje nelegalnih obilježja i narativa osuđenih u Hagu ali i na domaćim i regionalnim sudovima.
Vrijeme je da se institucije suoče s istinom i da konačno počnu štititi zakon, a ne ga prešutno kršiti kad god se radi o „njihovima“.
Za istinsku pravdu i suživot nije dovoljna deklarativna posvećenost. Potrebna je hrabrost da se zlo nazove zlom nezavisno od etnosa kojem pripada.
