Almasa Hadžić
Ja nemam drugu državu osim Bosne i
Hercegovine.
Koliko god neko pokušavao da me
ubijedi da nije vrijedilo boriti se za državu Bosnu i Hercegovinu, iako još
uvijek herlavu, reći ću mu da on pojma
nema.
Taj ne poznaje narod kakav je ovaj bosanski.
Posebno bošnjački.
Taj ne poznaje damare svog naroda koji svako malo zastrepe pitanjem "hoće li nas to
opet godiniti", kome u svakoj generaciji iz biografije prokapa krvi
njegovih poklanih djedova, a koji se,
bez obzira koliko su ga ubijali, u grobnice bacali, po logorima mrcvarili,
ponižavali, opet "omladi" - ranjen, ali
ponosan što mu državu nisu mogli oteti, a kamo li ubiti.
I umjesto čestitki kojim nas danas,
što privatno, što službeno obasipaju razni čestitari, zavirimo malo u noviju biografiju
naše države, ovjekovječenu svjedočenjem naših novinara i fotoreportera kako bi
smo sami sebi kazali: sve smo izdržali.
Izdržali smo bitke, ubijanja
sinova, braće, golim prsima stajali pred zločinačkim bajonetama, izdržali progone, logore, zapamtili genocid, ali i
Hag, drhtali nad našim šehitlucima, ali i obnavljali svoje porušene kuće čiji
su rušitelji mislili da nikad neće biti obnovljene, obnavljali puteve, sabirali preživjelu djecu i unuke,
školovali ih da bi danas o svijetu
ponosno mogli kazati da su državljani Bosne i Hercegovine.
Države koju su pokušali i još
uvijek pokušavaju ubiti, ali... Ne znaju oni damare bosanskog naroda.
Draga Državo, neka ti je sretan Dan
državnosti!
