Naš odgovor treba biti snažna izgradnja institucija, ali i odbrambenih sposobnosti. I mi to možemo.
Piše: Sead Numanović
Sa svakim novim danom, Milorad Dodik je sve bezumniji!
Njegova retorika, koju horski prate podanici, uključujući i neke od vodećih medija u manjem bh. entitetu, sve je više ratnička.
Dehumanizacija Bošnjaka u punom je jeku. Čak je i bestijalnija nego ona kojoj smo svjedočili 90-ih godina prošloga vijeka.
No, za razliku od situacije prije nekih tri decenije i mi sada imamo ne samo iskustva i znanja.
Put kojim Dodik korača, prema svemu onome što priča i radi, za cilj ima neumitni oružani sukob.
Bijes koji akumulira među svojom sljedbenicima negdje će morati proključati.
Mi već sve češće čitamo o napadima na povratnike. To je prva manifestacija stanja u manjem bh. entitetu.
Kao po matrici, povratničke žrtve se redovno detaljno saslušavaju, ispituju, podvrgavaju mentalnoj torturi institucija sistema u entitetu RS. Potom ih čereče podanički mediji. Napadači se ne kažnjavaju. Pogotovo ne u skladu s zakonom.
Treba li odgovoriti Dodiku na stalne provokativne aktivnosti?
On razumije samo silu.
Kao i svaki siledžija, podvit će rep na prvi povišeni ton.
Bošnjaci 90-ih godina nisu imali iskustvo ratovanja i izgradnje države kroz rat.
Stiješnjeni dvostrukom agresijom i kvislinškim aktivnostima Fikreta Abdića, uz velike žrtve, oduprli smo se!
Malo koja bošnjačka kuća danas je bez ratnog iskustva.
Dodikovo stalno provociranje i proizvođenje sve brutalnije paralize državnih institucija naprosto provocira brutalan odgovor.
Da se razumijemo, niko normalan ne želi rat! Njime se ne rješavaju problemi, a štete od njega ispravljaju se decenijama i godinama.
Ko bi ratovao? Za šta?
No, za rat nije potrebno dvoje. Dodik je i sasvim dovoljan i više nego voljan da ga zapodjene.
A ovo stanje ni rata ni mira i nastavka iz Beograda generirane agresije postaje sve kompliciranije.
Nepravda postaje sveprisutna.
Političko-pravni progoni sve besprizorniji.
Ko iole vrijedi i može, pakuje kofere i odlazi.
Država se rapidno prazni i to nam prijeti da postanemo pustara u stomaku Evrope koju svako prezire. Njeni državljani u prvom redu!
A sve zbog očitog teškog prihičkog stanja jednog čovjeka.
On je nekada govorio da nacistička retorika samo sredstvo za ostanak na vlasti.
Ta laž je davno prozrena!
Zarad jedinstvene, kakve-takve države, Bošnjaci su voljni svašta progutati.
No, i naše trpljenje ima granica!
Odgovor nipošto ne bi trebao biti ratni pohod.
Naš odgovor treba biti snažna izgradnja institucija, ali i odbrambenih sposobnosti. I mi to možemo.
