Zoran Milanović koga nit' ko gdje zove, nit' se o čemu bitnom , kako u svojoj državi, tako i u svijetu, pita, skrivajući se iza prava Hrvata u BiH, svoje političke frustracije (da ne kažemo nešto drugo, ružnije) uporno nastoji oštriti na građanima Bosne i Hercegovine.
Piše: Almasa Hadžić
Predsjednik Turske Redžep Tayyip Erdogan, prije dva dana, ugostio je u Ankari predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.
Iskustvo me uči da gostoljubivijih domaćina od Turaka nema.
A još ako je gost neki predsjednik, kao što je, u ovom slučaju, bio predsjednik Srbije, ne treba sumnjati da su čuvena „srpska ljubav i historijsko poštovanje“ spram Turske i Turaka, u Ankari, bili prepoznata i da se gost osjećao kao kod kuće.
Gost, to jest Aleksandar Vučić, u Ankari je„utegao“ ranije obećanu finansijsku podršku Turske dugo najavljivanim građevinskim projektima u Srbiji, a onda se, onako, hinjski, ponudio da, skupa sa Erdoganom, arbitrira u „rješavanju krize vlasti“ u Bosni i Hercegovini.
A kriza je, kako je poznato, pokušaj komadanja Bosne i Hercegovine od strane Vučićevog prijatelja, nacionalnog i političkog namjesnika za BiH, Milorada Dodika, čovjeka kojega isti taj Vučić, skoro, sedmično brifuje i daje mu smjernice na njegovom putu rastakanja BiH.
Ne vjerujem da je, baš, Rdžep Tayyip Erdogan, nasjeo „prijateljskim prijedlozima“ Aleksandra Vučića.
Vidjet ćemo.
Doduše , pristao je na dugo zagovarani trilateralni sastanak najviših predstavnika Srbije, Turske i Bosne i Hercegovine koju bi, ako do sastanku dođe i kad dođe, trebalopredstavljati legalno Predsjedništvo države, anikako „predstavnici naroda“ kako to, u svojoj podvali, priželjkuju Vučić i Dodik.
Jer Bosnu i Hercegovinu, na svakom međudržavnom sastanku, o bilo čemu da se razgovara, trebaju predstavljati legalni organi, a ne nikakvi, tobožnji, nacionalni predstavnici.
Niko se prijedlozima iz Ankare, izgleda, nije obradovao, kao predsjednik susjedne Hrvatske Zoran Milanović.
Samo što su mediji objavili vijest da bi, nekad, tamo, BiH mogla biti predmet sastanka Srbije i Turske, dobrovoljac Milanović, u žarkoj želji da se i on, ako se već u Hrvatskoj ni o čemu ne pita, ovog puta pita o „smrdljivim susjedima“ i „nemogućoj državi“ BiH , krenuo je čekirati kartu za odlazak na sastanak, iako ga niko nije zvao.
Požurio je Milanović da se prijavi kao faktor koji bi da rješava o sudbini BiH, prvenstveno, Bošnjaka u njoj , koje, kako je došao na vlast vrijeđa i ponižava, etiketira najgorim imenima.
“Spreman sam za dijalog o BiH sa Turskom i Srbijom“ uskliknuo je susjed Milanović, kako bi se u razgovoru „s političkim predstavnicima tri konstitutivna naroda“ kaže, prevazišla trenutna kriza u BiH.
Zoran Milanović koga nit' ko gdje zove, nit' se o čemu bitnom , kako u svojoj državi, tako i u svijetu, pita, skrivajući se iza prava Hrvata u BiH, svoje političke frustracije (da ne kažemo nešto drugo, ružnije) uporno nastoji oštriti na građanima Bosne i Hercegovine koji, po svaku cijenu, u njoj žele sačuvati mir, ustavni poredak koji garantuje njenu multietničnost i teritorijalni integritet.
Ideja o mogućem sastanku na kome bi o sudbini Bosne i Hercegovine, trebali odlučivati predsjednici Srbije, Turske i Hrvatske, kako je poznato, ideja je Milorada Dodika, koji, znamo, redovno, po pamet ide kod Aleksandra Vučića.
Istog onog Dodika za koga Milanović mjesecima tvrdi da on nije „faktor nestabilnosti“ u BiH, već da je to bošnjačka, odnosno, muslimanska „unitarna politika“ u Sarajevu.
Za nadati se da to zna turski predsjednik Redžep Tayyip Erdogan i da neće nasjesti na ponude neprincipijelnih i nedobronamjernih „komšija i susjeda“ BiH, koji godinama čine sve kako bi posvojili njene međe, i preorali njenu utrobu.
