Ono sa čime se nakon događaja u Lukavcu moramo javno suočiti jeste poznata činjenica da to što je najavljivao G. M. nije ništa nepoznato i s čime se skoro svakodnevno ne susrećemo. I to na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.
Piše: Almasa Hadžić
Četrnaestogodišnji učenik iz Bistarca kod Lukavca G. M. jutros je hicima iz pištolja teško ranio Nedima Osmanovića, pomoćnika direktora škole Lukavac Grad, inače profesora engleskog jezika.
G. M, bio je učenik pomenute škole i zbog nasilničkog ponašanja, na polugodištu je premješten u drugu školu, što mu nije prvi put.
Naime, prije dolaska u školu Lukavac Grad, pohađao je Katolički školski centar "Sveti Franjo" u Tuzli, odakle je i "premješten" u Lukavac, to jest izbačen iz pomenute škole zbog nasilničkog ponašanja.
Nakon što je jutros teško ranio Nedima Osmanovića, četrnaestogodišnjak je uhapšen a danas poslijepodne uhapšen je i njegov otac s kojim je živio u selu Bistarac.
Prema informacijama iz Lukavca riječ je o, kako nauka kaže, "disfunkcionalnoj porodici".
Otac je, navodno, alkoholičar, majka je umrla prije nekoliko godina, dječak je bio prepušten ulici.
Ono što se zna G. M. je ranije prijetio da će "pobiti", "raznijeti školu" itd. Sve je prijavljeno policiji, policija prijavila nadležnom tužilaštvu, tužilaštvo socijalnim radnicima i...
O tome kako je maloljetnik – siledžija, "hodajuća bomba" kako su ga neki zvali, bez ikakvih sankcija hodao i uzgred smišljao kako će upucati nastavnika, možda i nekog od učenika, svejedno, u danima koji su pred nama bavit će se nadležne institucije.
Naravno, ako imadnu snage i ako im zakoni koje provode to budu dozvoljavali.
To što je učinio G. M. događaj je sa teškom posljedicom po povrijeđenog Nedima Osmanovića kojega su ljekari UKC-a Tuzla danas dva puta oživljavali.
Za nadati se da će uspjeti i on i ljekari.
Ono sa čime se nakon događaja u Lukavcu moramo javno suočiti jeste poznata činjenica da to što je najavljivao G. M. nije ništa nepoznato i s čime se skoro svakodnevno ne susrećemo.
I to na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.
I o čemu uporno šutimo.
Nedavno je učenik u jednoj školi u Tuzlanskom kantonu udario nastavnicu. O tome su šutjeli i još uvijek šute i škola, i nastavnica, i učenici jer je maloljetni "udarač" sin poznate političke face.
Šuti se i o prijetnji dvojice nadobudnih srednjoškolaca u jednoj općini u TK da će vjeroučiteljicu "upucati kroz mahramu", da će ubiti, pobiti i šta sve ne, jer nisu bili zadovoljni ocjenama iz pojedinih predmeta.
Šuti se i ne progovara o problemu da taj i taj "ugledni" građanin ili njegova supruga kojoj, kako bi rekao narod "ni na lopati ne možeš prinjeti", dođu u školu i nastavnicima, prijeteći, govore da su neznalice, da njhovo dijete zaslužuje bolju ocjenu, da će ih "ostaviti bez posla" ne budu li im sin ili kćerka imali "zaključenu peticu"...
Primjera je bezbroj i za njih, neka se ne pravdaju, znaju rukovodstva škola, policija, tužilaštvo...
I, naravno, centri za socijalni rad.
Znamo i mi građani, posebno oni čija djeca idu u školu i svakodnevno svoje roditelje upoznaju da je taj i taj učenik u školu donio nož, vrijeđao i zlostavljao nekog od učenika, ali, svi, nažalost, šutimo.
Je li nas strah porogovoriti, uprijeti prstom u "tog i tog", javno prozvati siledžije, odgovorne za provedbu zakona itd, ili smo jednostavno, hinje i kukavice koje, sakrivene iza displeja svog mobitela samo znamo dijeliti lekcije kako nešto treba raditi.
Kako se, uostalom, ne bi vidjelo koliko smo i sami zakazali kad je odgoj naše djece, pojedinačno, u pitanju.
