Međunarodna zajednica još uvijek nema konstruktivnu ulogu, podijeljena je, nezainteresirana i već godinama pravi iste greške kao i 90-ih. Je li zaboravljen strašni rat tog vremena? Međunarodna zajednica toleriše agresivnu i nacionalističku retoriku mnogih bh. političara, kojom se godinama veliča osuđene ratne zločince.
Ove godine se navršava
25 godina od kako je američki gradić Dayton, Ohio, ušao u historiju. Tamo
je 21. novembra 1995., nakon skoro četiri godine, okončan rat u BiH nakon
pregovara o mirovnom sporazumu, koji su tri tadašnja predsjednika, Slobodan
Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, potpisali 14. decembra 1995. u
Parizu, piše u autorskom tekstu za Deutsche Welle poznati njemački političar i
nekadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian
Schwarz-Schilling.
Kako bismo razumjeli
sadašnju situaciju u BiH, 25 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma,
moramo baciti pogled na njegov nastanak, sadržaj i posljedice.
Nastanak Dejtonskog
sporazuma
Američka administracija
predsjednika Billa Clintona se početkom 1994. iz više razloga snažno
angažovala u tada ratnoj BiH, i u martu 1994. posredovala između
Bošnjaka-Muslimana i bosanskih Hrvata, da uspostave Federaciju BiH. Federalni
model je poslužio „Kontaktnoj grupi", sastavljenoj od SAD, Velike
Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke, kao kamen temeljac za kasnije
pregovore o mirovnom sporazumu.
Plan tadašnje
"Kontakt grupe" zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i
Francuske da se progoni, tj. „etničko čišćenje“ koje su počinili Srbi, prizna i
da im se dodijeli 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz
1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba.
Kasnije je prihvaćeno
čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile
„homogene“ etničke grupe: Srbi s jedne strane i Federacija s Bošnjacima i
Hrvatima s druge strane.
Sjedinjene Države, koje
su se dugo protivile priznavanju rezultata rata, početkom 1995. godine
su ipak napravile politički zaokret i priznale ratna osvajanja tj.
„etnička čišćenja“, a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je
bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom
teritorijalnom podjelom, zacrtanom Dejtonskim sporazumom, agresor je na kraju
nagrađen, a napadnuti su kažnjeni.
Možemo li ovdje govoriti
o pravednom mirovnom sporazumu?
Sadržaj Dejtonskog
sporazuma
Snažnim pritiskom
američkih pregovarača, predvođenih Richardom Holbrookeom, rat u Bosni i
Hercegovini završen je u Daytonu 21. novembra 1995. godine. Bosna i Hercegovina
je opstala kao država, ali je podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH s
hrvatskim i muslimanskim stanovništvom i Republiku Srpsku sa pretežno srpskim
stanovništvom. Uspostavljeno je i posebno administrativno područje - Brčko
Distrikt. Međunarodna zajednica predvidjela je i poziciju Visokog predstavnika
koji nadgleda provođenje civilnog dijela Dejtonskog sporazuma.
Tri etničke grupe dobile
su pravo veta da zaštite svoje „vitalne nacionalne interese“ kako bi se
izbjegle tenzije i mogući sporovi. Od tada to također znači da članovi
Predsjedništva i Doma naroda Parlamenta BiH mogu blokirati bilo koju odluku ako
dotični „konstitutivni narod“ vidi prijetnju vlastitim vitalnim interesima.
Nakon gotovo četiri
godine rata, s više od 100.000 žrtava, preko dva miliona izbjeglica, masovnih
silovanja, logora za ratne zarobljenike i genocida u Srebrenici, bosanskim
Srbima dodijeljena je polovina Bosne i Hercegovine. Suočavanje sa počinjenim
ratnim zločinima odvijalo se kao i danas teško, s puno muke i uz velike
napore. Dejtonski sporazum favorizirao je u ovom segmentu glavne aktere ratnih
zločina. Uprkos svemu, svi su odahnuli kad je ugovor potpisan.
Nakon gotovo četiri duge
godine, međunarodna zajednica je sakupila polupane krhotine vlastitih slabosti
iz rata u BiH - nažalost za mnoge ljude prekasno.
A Bosanci i Hercegovci
su se morali iznova orjentisati. Prema Dejtonskom sporazumu, izbjeglice su
imale pravo povratka svojim kućama, što je u novonastaloj situaciji značilo
povratak u novostvorene, etnički podijeljene entitete. Međutim, u praksi je
ovaj povratak na ognjišta u staru domovinu izgledao potpuno drugačije. Mnogi su
odustali nakon godina neuspješnih pokušaja, prodali imovinu i odselili se.
Zemlja se nastavila dijeliti i „čistiti“.
Dejtonski sporazum je u
osnovi oduzeo demokratska prava svim manjinama, one praktički ne postoje u
Ustavu BiH, koji predviđa samo tri etničke grupe (Bošnjake-Muslimane, Hrvate i
Srbe) kao konstitutivne narode. Osnovna prava mnogih Bosanaca i Hercegovaca
izbrisana su Dejtonskim sporazumom i izopačena pravnim torzom.
Posljedice
Dejtonskog sporazuma
Mora se reći da je
Dejtonski sporazum učinio Bosnu i Hercegovinu nemogućom za upravljanje. Proveo
sam godine proučavajući Dejtonski sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je
dio Sporazuma, i bezuspješno pokušavao izmijeniti Ustav za vrijeme svog mandata
na funkciji visokog predstavnika 2006. godine. Svi su dejtonski pregovarači u
to vrijeme znali da su Mirovni sporazum i u njega ugrađeni Ustav faktički
prekomplikovani, nesavršeni i da u njima na svakom koraku postoji kamen
spoticanja. Nadali su se međutim, kao što mi je Richard Holbrooke rekao tada u
Daytonu, da će s vremenom, po potrebi i uz pomoć visokog predstavnik korak po
korak mijenjati Sporazum.
Međutim, u posljednjih
25 godina nikome nije uspjelo, niti međunarodnoj zajednici, niti Bosancima i
Hercegovcima da promijene Ustav, a time i Dejtonski sporazum. Tadašnji šef
njemačke delegacije u Dejtonu, Wolfgang Ischinger rekao da je u ugovor trebala
biti ugrađena klauzula o obaveznoj reviziji, tako da su promjene Dejtonskog
sporazuma trebale biti izvršene nakon otprilike tri godine.
Današnja BiH je nestabilna,
pravna država teško da postoji, korupcija je na visokom nivou, siromaštvo i
socijalna nesigurnost neprestano rastu, a opadanje broja stanovnika, jer mladi
i kvalifikovani ljudi odlaze iz BiH, godinama i gotovo nezaustavljivo.
Dejtonski sporazum i Ustav BiH, međutim, ostaju nepromijenjeni, podrivaju
demokratska prava i tako vode zemlju sve dublje u besperspektivnost i sve dalje
od EU.
BiH - najveći gubitnik
ratova u bivšoj Jugoslaviji
Međunarodna zajednica
još uvijek nema konstruktivnu ulogu, podijeljena je, nezainteresirana i već
godinama pravi iste greške kao i 90-ih. Je li zaboravljen strašni rat tog
vremena? Međunarodna zajednica toleriše agresivnu i nacionalističku retoriku
mnogih bh. političara, kojom se godinama veliča osuđene ratne zločince.
Ona bi mogla pozvati u
pomoć visokog predstavnika naoružanog bonskim
ovlastima da to promijeni ali ona to ne radi. Danas se posebno
mora apelirati na odgovornost međunarodne zajednice da se ozbiljnije pozabavi
Bosnom i Hercegovinom kako bi pronašla rješenje da izvede zemlju iz statusa quo
koji nameće Dejtonski sporazum. Ili treba da dopustimo da se BiH jednostavno
i nakon svega raspadne?
Snažni igrač Rusija,
koja ima sopstvene interese, već se dugo miješa u situaciju u regionu i
uglavnom koristi Srbiju kao produženu ruku da unese nemir u politički pejzaž i
da se suprotstavi EU i SAD. Nedavni primjer nacionalističkih izgreda nakon izbora
u Crnoj Gori trebao bi biti crvena linija za sve.
Bosna i Hercegovina je
najveći gubitnik u takozvanim jugoslovenskim ratovima. “Snaga činjenica” već 25
godina od uspostave Dejtona određuje političko djelovanje i suživot u svim
segmentima života u BiH - a to nema nikakve veze s pomirenjem i pravdom nakon
rata. Naprotiv, Dejtonski sporazum zacementirao je put nacionalističkim i
secesionističkim snagama u Bosni i Hercegovini, koje desetljećima teže
razbijanju države.
Prije 25 godina,
tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović rekao je nakon potpisivanja
Dejtonskog sporazuma: "I kažem svom narodu: Ovo možda nije pravedan mir,
ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji poput ove, a u svijetu kakav
jest, bolji mir nije moguće postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što
je u našoj moći da smanjimo nivo nepravde za našu zemlju i naš narod. "
Ali, svi znamo da bez
pravde ne može biti trajnog mira. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina iskusi
pravdu.
