Dok god postoji dejtonska struktura BiH, ona ne može funkcionirati bez snažnog intervencionizma Zapada.
Piše: Sead Numanović
Sutra se navršava 25
godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Optimisti bi rekli –
dobro je, ne puca se.
Pesimisti bi odgovorili
– u mnogim stvarima rat i nije bio tako loš. Posebno pred kraj.
Dejtonskim sporazumom
rat je prekinut. No, nije okončan. Nastavljen je svim drugim sredstvima u
kojima se nije bježalo ni od upotrebe sile. Ko je izračunao, koliko je od rata
naovamo ubijeno ljudi, uglavnom Bošnjaka, u svojim nastojanjima da ostvare neka
od elementarnih ljudskih prava?
Dejton je ustanovio
strukturu koja može tavoriti još dugo. A može se raspasti ko kula od karata,
isprovocirana nekim naizgled sasvim benignim incidentom.
Proteklih 25 godina
međunarodna je zajednica, uz povremenu asistenciju pojedinaca iz BiH, pokušavala
popraviti nedostatke mirovnog sporazuma. U većini slučajeva napravljen je
(polovičan) uspjeh.
Wolfgang Petritsch i
Paddy Ashdown od BiH su nastojali napraviti kakvu takvu funkcionalnu državu.
U Ashdownovo vrijeme je
to i pošlo za rukom, pa je BiH postala „zvijezda vodilja“ cijelog svijeta u
tranziciji.
Reforme koje su
provedene, dale su osnov za izgradnju ipak uspješne države.
Na ključnoj prelomnici –
reformi policije – Evropska unija povukla je podršku i počeo je proces odmotavanja
i poništavanja postignutog.
Pad „aprilskog paketa“,
srušenog glasovima Bošnjaka i bolesnom ambicijom Harisa Silajdžića da zasjedne
u stolicu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, označio je ubrzano kretanje
prema „izvornom Dejtonu“.
Dugi niz godina
svjedočili smo blokadama, podmetanjima, zavjerama... brojnim procesima koji su
doveli do atrofije državnih institucija, erupcije korupcije i kriminala, sve
ključne poluge države postale su sluge lidera najvećih političkih stranaka u
BiH.
Kao rezultat, stotine
hiljada ljudi napustile su ovu državu.
Prema broju stanovnika,
Hrvati su zabilježili katastrofalni odliv.
S dokumentima Hrvatske
u džepu, oni masovno i nesmetano odlaze.
Niko od njihovih
političkih lidera na to se ne obazire. Logika im je da takvi svakako za njih ne
bi glasali, pa je dobro da idu.
Umjesto te, plasiraju
priče o posvemašnjoj ugroženosti i besperspektivnosti. Iza toga provode
nesputani kriminal.
Jedna od uzdanica u
području Hercegovine, Kombinat Aluminij, propao je šaptom.
Tu firmu čvrsto je
kontrolirao HDZ BiH. I uništio je.
Činjenica da za to niko
ne odgovara, više je nego jak motiv za dalji pojačan odlazak ne samo Hrvata.
Bosanski Srbi također
sve masovnije odlaze.
Njihov neprikosnoveni
vođa, Milorad Dodik, godinama im baca prašinu u oči.
Od kako je stupio na
vlast obećava otcjepljenje.
On je već u čvrstom
poslovnom (da ne upotrijebimo neku grublju, mada ispravniju riječ) savezu sa
Srbijom.
Firme iz manjeg bh.
entiteta vidljivo i nevidljivo angažirane su na sve većem broju strateških
projekata u Srbiji.
Dok se time fokusirano
bavi, Dodik svako malo izaziva nove i nove krize. U takvoj nestabilnosti nikome
se djeca ne odgajaju za novi rat. Svako gleda da ih skloni što dalje.
Bošnjaci, kako to i
nedavno čusmo tokom saslušanja u Komitetu za vanjske poslove Predstavničkog
doma Parlamenta Sjedinjenih Američkih Država, sve su frustriraniji dugotrajnom
krizom u Bosni i Hercegovini.
Panelisti na tom skupu
vrlo su precizno dijagnosticirali probleme i ponudili novoj administraciji Joea
Bidena moguća rješenja.
Bošnjački lideri su „na
nogama“. Konačno dolazi neko ko će, umjesto njih, rješavati naše probleme!
To je konstanta
bošnjačke politike zadnjih 15 godina – čekanje da nam nešto s neba padne u
krilo.
Bilo da je „fildžan
državica“, vlatiti pašaluk u kojem i istinski mogu raditi šta hoće, bilo „građanska
država“ u kojoj, opet, mogu raditi šta god žele.
I dok tako čekaju,
država propada i prazni se.
Dominantan narativ
političkih predstavnika bosanskih Hrvata i bosanskih Srba je da je BiH suvišna.
Nju treba raskomadati i
„svakom dati svoje“.
Ako je suditi po
djelima vodećih trenutnih bošnjačkih političara, to je i njihov plan.
No, svima je jasno da
to nije nikakvo rješenje.
Tri feuda bila bi samo
generator novih, mnogo gorih nestabilnosti.
No, to jeste jedno od
mogućih „rješenja“ dejtonskog gordijevog čvora. Zagreb i Beograd bi ga svesrdno
pozdravili, kao prijelaznu fazu.
Druga opcija su duboke
reforme.
EU insistira na
vladavini zakona. To je uslov svih uslova Brisela i sasvim je jasno rečeno
svima na zapadnom Balkanu. Ponuđena je i „mrkva“ – najmanje 9 milijardi
bespovratnih investicija u region u narednih par godina.
Šta Evropljani hoće?
To ni oni sami ne
znaju!
Cijeli region jeste
dosta čvrsto vezan za EU. Gotovo tri četvrtine svih ekonomskih veza čini EU na
zapadnom Balkanu. Investicije Njemačke, Holandije, Francuske, Austrije...
omogućuju kakav takav život na ovom prostoru.
Evropljani su svjesni
da im nema mira bez smirenog Balkana.
No, niti znaju, a još
manje imaju instrumenata za ostvarenje tog cilja.
Evropa jeste ekonomski
džin na globalnoj sceni. Ali je i politički, pa i vojno, patuljak. Previše je
ličnih interesa, političkih kalkulacija... da bi EU sama mogla išta ovdje
riješiti.
Sada su sve oči uprte u
Vašington.
Novoizabrani
predsjednik Joe Biden stupa na dužnost u jednom od najtežih trenutaka moderne
američke historije.
Društvo je podijeljeno
kao rijetko kada, pandemija koronavirusa odnijela je stotine hiljada života, a
crna bilansa samo se povećava. Ekonomija je teško pogođena i jedva se odupire
recesiji.
Globalni igrači,
posebno Kina, zadaju neprestane i nove glavobolje američkom establišmentu.
Bidenov prioritet svih
prioriteta je konsolidacija američkog društva. On zna da samo tako može postići
i neke rezultate na globalnom planu.
Balkan je, začuđujuće,
visoko na listi njegovih prioriteta.
On, kao i prvi
saradnici koje je već nominirao, odlično znaju situaciju u našem regionu, bez
dlake su na jeziku govorili o svemu što se dešavalo u BiH i regionu tokom 90-ih
godina prošloga vijeka...
No, od tada je prošlo
puno vremena.
EU je „izrasla“ i – ako je suditi po izjavama zvaničnika iz Brisela – ona je ta
koja treba predvoditi rješavanje balkanskih problema.
To je već potencijalno
idealna situacija za mešetare.
Bošnjačka politička,
ali i intelektualna elita uopće nije svjesna toga. Osim šačice mladih
energičnih ljudi. Oni su jedina nada da bi se neke kvalitativne promjene mogle
ishodovati u opreznom i nenametljivom žongliranju između Brisela i Vašingtona.
Koliko daleko ta ekipa
može dobaciti veliko je pitanje.
Trenutno im naruku ide
tradicionalna autističnost bošnjačke političke elite koja nije u stanju, a ni
ne želi, pokazati ikakvu inicijativnost.
Konstanta potražavajuće
bošnjačke politike je – reaktivnost.
I kada reagira,
najčešće to je nedorečeno, preemotivno i odražava duboko neznanje i svakovrsnu
nesigurnost.
...
U Bosni i Hercegovini suštinski ništa se ne može niti će se moći uraditi bez domaćih aktera.
U prvom redu, EU i SAD
računaju na građane ove zemlje. No, njih tek treba razbuditi, skinuti debelu
mrenu s očiju i upaliti im mozak.
Rezultati lokalnih
izbora dali su nadu Zapadu da je neki pomak moguć. No, to je tek početak dugog
i mukotrpnog procesa, a vremena je sve manje i manje.
Daniel Serwer nedavno
je i nekoliko navrata dao svoj prijedlog – plan promjena u BiH. One udaraju u
sami temelj dejtonske BiH.
On – u suštini –
zagovara resetovanje temeljnih postavki BiH i njeno postavljanje na građanske
osnove.
Šta je to?
BiH – po njemu – više ne
bi bila država i – i – i – i – kolektiviteta, već građansko društvo. Jedan
čovjek, jedan glas, na cijelom teritoriju države. To što je neko Bošnjak,
Srbin, Hrvat, Jevrej... njegova je lična stvar. Jer, nije samo to. On je i
Evropljanin, bijelac, obrazovan u ovoj ili onoj mjeri, liberal, konzervativac,
desničar, ljevičar...
U građanskoj BiH moraju
vladati zakoni, stranačke vođe idu u zatvor za pokradeni budžetski novac isto,
mada strožije, kao i demobilizirani borac zbog ukradenih metara drva.
Dobar i logičan
koncept!
Ali, takva je promjena
nemoguća bez nedvosmislenog stava Zapada da tako mora biti.
I Zapad bi morao
uložiti ogromne ljudske i materijalne napore, rasporediti najmanje još nekoliko
hiljada vojnika u BiH, vratiti se nekim starim instrumentima intervencionizma,
kako bi se promjene počele dešavati.
Ukoliko EU odista hoće
da ovdje vladaju zakoni, a ne klike, onda se ta vladavina zakona mora provesti
korištenjem sile. Precizno – hapšenja i to vrlo krupnih riba, neminovna su. A njih
mora osiguravati zapadna vojna sila.
Prisila je, dakle,
temelj osiguranja provođenja zakona. Kraj priče!
Pravljenje građanske
države BiH dovelo bi do razotkrivanja istinskih politika Beograda i Zagreba. Sve
maske tu bi brzo pale.
Zagreb, a posebno
Beograd, morali bi se opredijeliti na koju će stranu. Izbora baš i nemaju.
Naravno da ni u
Vašingtonu, a pogotovo Briselu, nema apetita za ovako robustan
intervencionizam.
Alternativa jeste u
tavorenju – kozmetičkim promjenama i čekanju „plodova“.
Zapad je takav
eksperiment imao od 2006. naovamo. I vidimo gdje smo svi.
Dok god Dejton i
struktura koju je uspostavio postoji, on ne može funkcionirati niti davati
dobre rezultate bez intervencionizma.
Taj tzv. „ownership“
opasna je iluzija koja se grdno obila o glavu i nama u regionu i zapadnim
poreskim obveznicima. Guranje novih stotina miliona eura u – u konačnici –
zamrznuti konflikt – već prijeti da postane teško krivično djelo evropskih
zvaničnika i birokrata.
Pred BiH je – ipak –
velika prilika!
